Pitanje društvene strukture ne može se staviti u ispravnu perspektivu bez uključivanja višestrane dijalektičke procjene kompleksnih faktora i određenja. Jer je bjelodana istina da je u bilo kojem specifičnom tipu reproduktivnog poretka čovječanstva društvena struktura nezamisliva bez svoje ispravno artikulirane povijesne dimenzije; a vrijedi i obratno, nema stvarnog razumijevanja samog povijesnog pokreta, a da se istovremeno ne zahvate odgovarajuća materijalna strukturna određenja u njihovoj specifičnosti. U tom smislu, povijest i struktura su u kontekstu čovječanstva uvijek duboko isprepletene. Drugim riječima, nijedna relevantna struktura ne može se apstrahirati iz povijesti u njenom dinamičkom razvojnom tijeku u bilo kojoj zamislivoj društvenoj formaciji, pa ni povijest kao takva, bez pripadajućih struktura koje nose odlučujuća obilježja te određene društvene formacije u pitanju.
Zanemarivanje, iz kojeg god razloga, stvarne dijalektičke međupovezanosti strukture i povijesti povlači za sobom štetne posljedice po teoriju. Jer svaki nedijalektički pristup može rezultirati jedino bilo filozofski irelevatnim anegdotalnim prikazom povijesnih događaja i ličnosti, predstavljajući kronološki slijed onog “prije i poslije” kao svoje lažno samo-opravdanje za “pripovijedanje”, bilo mehaničkim kultom “strukturalizma”. Prvi nedostatak dobro ilustrira činjenica da je već Aristotel njemu poznato povijesno pisanje svrstao kao filozofski inferiorno poeziji i tragediji, s obzirom na anegdotalni partikularizam takvih pripovijednih izvještaja događaja i prilika, u skladu s originalnim grčkim terminom za povijest – “istor” – što znači “svjedok”. Nekoć vrlo utjecajno djelo Claude Lévi-Straussa nudi nam važan primjer i strukturalističkog nasilja nad dijalektičkom povezanosti strukture i povijesti, i njegove zamjene pozitivistički orijentiranim mehaničkim redukcionizmom. S obzirom na prostornu ograničenost jedan jedini citat – iz jedne od njegovih najslavnijih knjiga – trebao bi dostajati da učini razvidnim anti-historijski, kao i anti-dijalektički pristup ovim problemima koji je odabrao Claude Lévi-Strauss. Citat kaže sljedeće:
“Povijest je diskontinuirana cjelina koju oblikuju područja povijesti, od kojih je svako određeno vlastitom frekvencijom i diferencijalnim kodiranjem onoga što je bilo prije i onoga što je došlo kasnije. … diskontinuirano i klasifikacijsko obilježje povijesne spoznaje jasno se ukazuje. … U sustavu toga tipa, takozvani povijesni kontinuitet omogućen je samo pomoću lažnih putova. … Dostatno je priznati da je povijest metoda kojoj ne odgovara neki poseban predmet i, prema tome, da se ne prihvati istovrijednost pojma povijesti i pojma čovječanstva koju nam žele nametnuti, s nepriznatim ciljem da od povijesnosti naprave posljednje utočište jednog transcendentalnog humanizma: kao da ljudi jedino odričuči se svojih previše nepostojanih ‘ja’, mogu na planu ‘mi’ ponovo pronaći iluziju slobode. Zapravo, povijest nije vezana za čovjeka, niti za ma koji poseban predmet. Ona je potpuno u svojoj metodi, za koju iskustvo dokazuje da je prijeko potrebna za popisivanje sveukupnosti elemenata ma koje strukture, ljudske ili neljudske.”