Budimir Lončar je otočanin, zaljubljen u rodni Ugljan i mjesto Preko. O Preku govori s ushitom tek nešto većim od onoga kojim govori o Zadru. Zadar je bio prvi grad u koji je putovao kao dijete, koji ga je impresionirao, gdje je jeo najbolji, tada još talijanski, sladoled na svijetu. Potom se kao gimnazijalac oduševio Zagrebom, a nakon partizana, prije odlaska na prvu misiju u New York, glavnim francuskim gradom. “Pariz me je fascinirao ljepotom. Bili smo smješteni u rezidenciji ambasadora Marka Ristića, čuvenog književnika, nadrealista” koji je bio, pričao je prije više godina Lončar, “strah i trepet intelektualni, pa i za nas koji smo ga kao početnici gledali u više dimenzija”. Iako je do tada prošao rat, postao istaknuti omladinski rukovodilac u Dalmaciji, iz rata ponio visoki čin, tek mu je odlazak u Ameriku, od ukrcavanja na brod “Queen Mary”, otvorio oči za svijet izvan Jugoslavije. “Nisam mogao zamisliti da ću se ukrcati u brod koji ima više stanovnika nego moje mjesto, više od 2,5 tisuće je bilo članova posade, pa toliko putnika. Onda smo dobili podatke da je centrala koja električnom energijom opslužuje plovilo jača od centrale koja je tada opskrbljivala cijeli Beograd!”. Putovao je prvim razredom, salon broda ličio je na katedralu. Mada otočanin, uplašio se kao nikada u životu kada se brod na Atlantiku zaljuljao. Amerika je Lončara, kao i mnoge, fascinirala. Od te plovidbe do danas, bezbrojnih putovanja oko svijeta, prošlo je šest desetljeća.
Cijelo to vrijeme Budimir Lončar traje kao diplomat. Rijetki su profesionalci koji prežive nestanak diplomacija koje su stvarali od samog početka, koji još desetljećima nakon toga uspješno djeluju i utječu na međunarodna zbivanja, koji su poželjni sugovornici različitih krugova. U diplomatskoj službi Titove Jugoslavije, Ujedinjenih nacija, a onda i Hrvatske, Lončar je prošao sve diplomatske stupnjeve. Savezni sekretar za vanjske poslove postao je 1988. godine. “To je dobro, on će biti najbolji ministar, naravno poslije mene”, komentirao je imenovanje Koča Popović, čovjek koji je Lončareve sposobnosti, prije svega za analitiku i “otkrio”. Tijekom povijesnog dolaska u SAD još u uniformi načelnika Generalštaba, Lončar je Popovića pratio. Nije vodio bilješke tijekom sastanaka, a sutradan ujutro izvještaji bi bili spremni na generalovom stolu. Koča se čudio, tada uređaja za snimanje, poglavito ne malenih, nije bilo.
Malo se koncentriram, rekao je Lončar, kojeg je po povratku u Beograd Popović izabrao za specijalnog savjetnika i postavio na čelo analize i planiranja. Upravo je sposobnost jasnog izlaganja, zaokruženih misli, povezivanja zbivanja, obaviještenost, hrabrost u iznošenju stavova, blagost i čvrstoća, suzdržanost, ali i mediteranski šarm, ono što je, očito, prepoznato kod mnogih koji su trebali i trebaju njegove usluge.
Nikad član Centralnog komiteta, profesionalac u ministarstvu gdje su svi šefovi diplomacije dolazili iz politike, Hrvat, u vrijeme kada je bilo mnoštvo drugih koji su aplicirali na mjesto šefa diplomacije i govorili da je na njihovim republikama red, Lončar je bio posljednji šef jugoslavenske diplomacije. Prijatelj s nizom svjetskih državnika, jedini je živući službeni sudionik Prve konferencije Pokreta nesvrstanih zemalja 1961., osoba koja je sudjelovala na svim sastancima od tada do danas, s izuzetkom Alžira 1973. godine. Multilaterala je bila njegovo područje u Saveznom sekretarijatu, Pokret nesvrstanih posebna briga. Kao “Mr. Non-aligned” poznat je među brojnim državnicima i danas. Ovisno o rangu kojeg su imali kad su se upoznali, Lončar je za mnoge još uvijek “Mr. Chairman”, s obzirom da je od 1989. predsjedavao Pokretom ili “Mr. Secretary”. Tako su ga oslovljavali i kada je među zemljama koje su Hrvatsku izglasale za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti, lobirao na sastancima zemalja Islamske konferencije, Afričke Unije, Pokreta nesvrstanih zemalja.
Razgovor povodom pedeset godina Pokreta nesvrstanih, važnosti prve konferencije u Beogradu, vođen je za Up & Underground. Jedino je prisjećanje o Šestoj konferenciji u Havani 1979. nastalo nešto ranije, tijekom ljetovanja u Preku na Ugljanu u kolovozu 2006. godine.