A: Marx u Italiji i Francuskoj. “Raskol” između tradiconalnog i kritičkog marksizma šezdesetih i sedamdesetih godina
Namjeravamo proučiti širenje termina biopolitika, pretpostavljajući pritom da je njegovo porijeklo foucaultovsko te da je njegov filozofski razvoj određen djelima ovog autora. Ali pokušat ćemo se držati izvan područja povijesti filozofije. Umjesto toga nastojat ćemo slijediti put nekoliko heterodoksnih struja zapadnoga marksizma (pogotovo u Italiji i Francuskoj) te pokazati kako su one (osim što su bile dijelom događanja koja su popratila razvoj termina) šezdesetih i sedamdesetih godina unutar “biopolitike” razvile snažne strategije djelovanja koje su ostavile trag za sobom.No, kako bismo to učinili, moramo produžiti izlaganje i sjetiti se hipoteza zbog kojih su ova zbivanja postala moguća.
Započnimo prisjećajući se što je to “talijanski operaizam”. Ne toliko da bismo istaknuli teorijsku vrijednost (koja se međutim pojavljuje ukoliko čitatelj bude strpljiv), koliko da bismo razjasnili znanstvenu inovaciju “biopolitike” koja se javlja šezdesetih godina zajedno s osiromašenjem iskustva europskog Otpora i eksplozijom gospodarskog razvoja u fordističkom modelu; javlja se, dakle, kroz iskustvo koje je pokušalo ujediniti misao i praksu nove radničke politike u određenom vremenu (krajem pedesetih, nakon dvadesetog kongresa Komunističke partije Sovjetskoga Saveza, nakon pobune radnika u Budimpešti, ali pogotovo nakon poraza FIOM-a – Gramscijevog metalurškog sindikata u Torinu, Fiat Mirafiori) u specifičnom sektoru moderne industrije. Riječ je o rekonstrukciji političke organizacije unutar tvornice. Dopustite mi da prenesem vlastito iskustvo vezano uz talijanski operaizam. Tražili smo jaki subjekt, radničku klasu, koja je u stanju oštro kritizirati i uzrokovati krizu kapitalističke proizvodnje. I uspjeli smo: bio je to pokret unutar velikih tvornica, vježba snage radnika u suprotstavljanju poslodavcima, često i službenim sindikatima. Radnička klasa je poslije sve češće postajala autonomna sila koja preuzima prevlast u političkom vladanju radnika i vodi borbe sve do ’68. Šezdeset osma i šezdeset deveta u Italiji obilježene su prosvjedima mladih, “vrućom radničkom jeseni”, u kojoj dolazi do značajne promjene u odnosu snaga između radnika i kapitala, s plaćom koja je direktno utjecala na profit. Ova zbivanja trajala su sve do ’77.
Do ovoga je moglo doći jer je operaizam poticao centralni položaj tvornice i centralni politički položaj radnika u socijalnim odnosima. Tronti je rekao: “treba obrnuti problem, promijeniti predznak, krenuti ispočetka: a početak je borba radničke klase. Na razini socijalno razvijenog kapitala, kapitalistički razvoj je podređen radničkim borbama, dolazi nakon njih i mora odgovarati političkim mehanizmima vlastite reprodukcije.”