Ono što ne može ne upasti u oči kod prosvjeda u Tunisu i Egiptu je upravo uočljiva odsutnost muslimanskog fundamentalizma: u najboljoj sekularno-demokratskoj tradiciji, ljudi se naprosto bune protiv represivnog režima, njegove korupcije i siromaštva, tražeći slobodu i ekonomsku nadu. Cinična mudrost zapadnih liberala, prema kojoj je u arapskim državama izvorni smisao demokracije ograničen na uske liberalne elite, dok se velika većina može mobilizirati tek kroz religijski fundamentalizam ili nacionalizam, pokazala se pogrešnom. Veliko je pitanje, dakako, što će se dogoditi dan poslije? Tko će se pojaviti kao politički pobjednik?
Kada je u Tunisu imenovana nova privremena vlada, u njoj nije bilo ni islamista ni radikalne ljevice. Reakcija samodopadnih liberala bila je sljedeća: dobro, oni su u principu jedno te isto, dva totalitarna ekstrema – ali jesu li stvari doista tako jednostavne? Ne sastoji li se, umjesto toga, pravi dugoročni antagonizam upravo između islamista i ljevice? Čak i ako su oni trenutno ujedinjeni protiv režima, jednom kada dođe do pobjede, njihovo će se jedinstvo rasplinuti, a oni upustiti u smrtonosnu bitku, često mnogo okrutniju od one protiv zajedničkog neprijatelja.
Nismo li upravo takvoj borbi svjedočili nakon posljednjih izbora u Iranu? Ono što su stotine tisuća Musavijevih pristaša zahtijevali bio je narodni san koji je potaknuo Homeinijevu revoluciju: sloboda i jednakost. Čak i ako je taj san bio utopija, on je doveo do iznenadne eksplozije političke i društvene kreativnosti, te do organizacijskih eksperimenata i debata između studenata i običnih ljudi. To originalno otvaranje koje je oslobodilo neviđene sile društvene transformacije, trenutak u kojem se “sve činilo mogućim”, tada je postupno je ugušio islamski establišment koji je preuzeo političku kontrolu.
Čak i u slučaju jasno fundamentalističkih pokreta, treba biti oprezan da nam ne promakne društvena komponenta. Talibani se redovito predstavljaju kao fundamentalistička islamistička skupina koja terorom ojačava svoju vlast – međutim kada su oni na ljeto 2009. preuzeli dolinu Swat u Pakistanu New York Times je izvijestio da su organizirali “klasnu pobunu koja iskorištava duboke rascjepe između male skupine bogatih zemljoposjednika i njihovih bezemljaških podanika”. Ako su “iskorištavanjem” položaja bezemljaša Talibani “podigli uzbunu o rizicima pogođenom Pakistanu, koji uglavnom ostaje feudalan”, što je spriječilo liberalne demokrate u Pakistanu kao i u SAD-u da slično tome “iskoriste” taj položaj i pokušaju pomoći bezemljašima? Ili se radi o tome da su feudalne snage u Pakistanu “prirodni saveznici” liberalne demokracije?
Neizbježni zaključak koji valja izvući jest da je uspon radikalnog islamizma druga strana nestajanja sekularne ljevice u muslimanskim zemljama. Kada se Afganistan prikazuje kao krajnje islamska fundamentalistička zemlja, tko se još sjeća da je, prije 40 godina, to bila zemlja s jakom sekularnom tradicijom, pa čak i snažnom komunističkom partijom koja je tamo na vlast došla neovisno o Sovjetskom Savezu? Gdje je ta sekularna tradicija nestala? I ključno je da se tekući događaji u Tunisu i Egiptu (i Jemenu, i… možda, nadajmo se, čak i u Saudijskoj Arabiji!) promatraju s obzirom na taj kontekst. Ako se situacija “stabilizira” na tako što će stari režim preživjeti uz određenu liberalnu kozmetičku operaciju, to će dovesti do nesavladive fundamentalističke protuakcije. Stoga liberali, da bi preživjelo ključno liberalno nasljeđe, trebaju bratsku pomoć radikalne ljevice. (Koliko god marginalizirana ta sekularna ljevica bila, ona je prisutna u Tunisu kao i u Egiptu, gdje su neke male lijeve stranke smjele postojati tako dugo dok bi ostajale marginalne i dok nisu kritizirale vladu previše konkretno (visoka imena poput Mubaraka često se nisu smjela spominjati itd.). Moramo biti svjesni da je njihovo jačanje i uključivanje u novi politički život naša jedina dugoročna zaštita od religijskog fundamentalizma.