Teza da je s marksizmom gotovo bila bi melem za uši marksista u cijelom svijetu. Mogli bi prekinuti prosvjede i marševe, vratiti se u krilo svojih ožalošćenih obitelji i uživati u večeri provedenoj kod kuće umjesto na još jednom dosadnom i zamornom sastanku. Marksisti ne žele ništa drugo doli prestati biti marksisti. U tom kontekstu, biti marksist nije isto što i biti budist ili milijarder; to je srodnije zvanju liječnika. Liječnici su perverzna, izopačena stvorenja koja si ukidaju posao time što liječe pacijente koji ih onda više ne trebaju. Slično tome, zadatak političkih radikala jest doći do točke u kojoj više neće biti potrebni, s obzirom da će njihovi ciljevi biti ispunjeni. Oni će tada biti slobodni dati ostavku, spaliti postere Che Guevare, ponovno uzeti u ruke davno odbačeno violončelo i razgovarati o nečem mnogo zanimljivijem od azijskog načina proizvodnje. Ako za dvadesetak godina još uvijek bude bilo marksista ili feministica, bit će to tužna budućnost. Marksizam je trebao biti privremen pokret, zbog čega svatko tko ulaže cijeli svoj identitet u njega promašuje smisao. Čitava je poenta marksizma u tome da postoji život nakon marksizma.
Postoji samo jedan problem s ovom inače očaravajućom vizijom. Marksizam je kritika kapitalizma – najdublja, najoštrija, najobuhvatnija kritika takve vrste koja je ikad postojala. To je također i jedina takva kritika koja je preobrazila velik dio planeta. Iz toga slijedi da je, sve dok je kapitalizam i dalje prisutan, također prisutan i marksizam. Jedino odbacujući svojeg protivnika on može odbaciti i samoga sebe. A kako sada izgleda, kapitalizam se čini živahnijim nego ikad.
Većina suvremenih kritičara marksizma ne osporavaju ovu tezu. Umjesto toga, oni tvrde kako se sustav promijenio do granica neprepoznatljivosti od Marxova vremena te da zbog toga njegove ideje više nisu relevantne. Prije nego što ovu tvrdnju malo detaljnije razmotrimo, treba spomenuti da je sam Marx bio savršeno svjestan vječno promjenjive naravi sustava protiv kojeg je govorio. Upravo marksizmu dugujemo koncept različitih historijskih oblika kapitala: trgovačkog, poljoprivrednog, industrijskog, monopolskog, financijskog, imperijalnog itd. Dakle, zbog čega bi činjenica da se posljednjih desetljeća promijenilo obličje kapitalizma diskreditiralo teoriju koja promjenu shvaća kao svoju navlastitu bit? Osim toga, sam Marx je predvidio raspad radničke klase i ogromno povećanje bijelih ovratnika. Tome ćemo se posvetiti malo kasnije. On je također predvidio tzv. globalizaciju – neobično za čovjeka čiju se misao doživljava kao arhaičnu. No možda je upravo Marxova “arhaična” odlika ono što ga danas čini relevantnim. Oni koji ga optužuju da je zastario perjanice su kapitalizma koji se ubrzano okreće prema starim viktorijanskim oblicima nejednakosti.
Godine 1976. velik dio ljudi sa Zapada smatrao je da marksizam ima o čemu raspravljati. Već od 1986. mnogi od njih više to nisu smatrali. Što se točno dogodilo u međuvremenu? Jesu li ti ljudi jednostavno zakopani ispod gomile žutokljunaca? Je li marksistička teorija razotkrivena kao lažna nekim uznemirujućim novim istraživanjima? Jesmo li posrnuli pred davno zagubljenim Marxovim rukopisom u kojem on priznaje kako je sve to bila samo šala? Nismo tek sada otkrili, na naše veliko žaljenje, da je Marx bio kapitalistički plaćenik; znali smo to oduvijek. Bez tvrtke Ermen & Engels u Salfordu koju je posjedovao Engelsov otac, proizvođač tekstila, kronično siromašan Marx možda ne bi mogao dovoljno dugo poživjeti da napiše tekstove protiv proizvođačâ tekstila.