Jedan od glavnih zahtjeva prosvjednih pokreta širom svijeta u revolucionarnoj 2011. bio je zahtjev za direktnom demokracijom. Takav je zahtjev mogao biti radikalniji ili manje radikalan, katkad se uvijeno izražavao kao zahtjev za većom participacijom građana u donošenju odluka, a nazivao se različitim imenima – npr. u Španjolskoj “pravom demokracijom” (democracia real). Kao kuriozitet valja istaći da je jedna od zemalja gdje je takav zahtjev bio najizrazitije i najotvorenije istaknut i artikuliran bila upravo Hrvatska – u velikim prosvjedima u ožujku 2011. – dakle, prije španjolskih indignadosa, grčkih prosvjednika i Occupy Wall Street-a u nastavku iste godine. Unatoč različitim interpretacijama takvih zahtjeva i njegovoj očitoj i očekivanoj nedovoljnoj artikulaciji i neodređenosti, nema sumnje da se iza danas popularnog buzzworda direktna demokracija (dirdem) skriva, u njegovoj najradikalnijoj interpretaciji, lijevi emancipatorni projekt, koji se prije, a i danas (premda ne više tako otvoreno u javnosti), nazivalo socijalizmom. Odakle potreba za novim nazivom, nije potrebno posebno obrazlagati. To je bitno naglasiti, ako ništa drugo, utoliko koliko i neki na ljevici imaju problema s prihvaćanjem nove retorike i agitpropa te tu nerijetko dolazi do nerazumijevanja.
Protiv hegemonije statusa quo
Nesporno je da je demokracija, unatoč različitoj terminološkoj upotrebi, među ostalim upravo i zato što se koristi kao jedno od ideoloških sredstava elite za legitimaciju trenutnog sistema, pojam relativno privlačnog i pozitivnog prizvuka. Malo tko će otvoreno reći da je protiv demokracije. Zato je tim nužnije da ga ljevica prisvoji za sebe tj. definira na progresivan način. Na terminološkoj je razini problematično što često i sami ljevičari za kapitalističke zemlje liberalno-predstavničke demokracije upotrebljavaju naziv “demokracija” ili “demokratske zemlje”, što, unatoč svim mogućim terminološkim i uzusnim opravdanjima, nesumnjivo ima i performativan učinak, a u ovakvoj društvenoj situaciji treba i na toj razini pomno birati riječi. S obzirom na to da su takve zemlje, u najmanju ruku, samo vrlo ograničeno demokratske, nesumnjivo je da bi tu bilo koji drugi naziv bio bolji – primjerice Badiouov kapitalo-parlamentarizam.
Intelektualno-teorijska se ljevica, kao svojevrstan odgovor na zahtjeve ulice širom svijeta, treba i na diskursnoj razini suprotstaviti hegemoniji statusa quo i odlučno povesti bitku za sâm pojam demokracije. Raskrinkavanje kapitalističke predstavničke demokracije kao privida demokracije jedan je od ključnih zadataka ljevice.
Drugi ključan moment u kojem ljevica treba inzistirati na svojevrsnoj korekciji spontanih i proširenih ideja koje se javljaju među prosvjednicima širom svijeta je pitanje krize modela predstavničke demokracije. Iako se često, bar između redaka, može čuti da je tek u zadnje vrijeme došlo do krize i problemâ predstavničke demokracije zbog sve većeg utjecaja kapitala, korporacija i banaka na nju, treba inzistirati na tome da je takav utjecaj sastavni element liberalne demokracije od samih početaka. S obzirom na veliku krizu kapitalizma u kojoj se nalazimo, ograničenost je predstavničke demokracije danas sve očitija sve širem krugu ljudi, među ostalim i zbog sužavanja i ono malo limitirane demokracije koja u postojećem modelu egzistira, no ključni prigovori liberalnoj demokraciji su od samog početka isti i u tom se smislu nije ništa bitno promijenilo, osim što su u trenutnoj krizi sistema kontradikcije sve evidentnije, a sve više ljudi uviđa da se nužne promjene ne mogu dogoditi unutar ovoga sustava i bez radikalnih promjena.