David Hugill i Elise Thorburn velikodušno su pristali objaviti proširenu verziju razgovora s talijanskim autonomističkim marksističkim teoretičarem Francom Berardijem, poznatijim kao Bifo. Intervju je objavljen u Berkley Planning Journaluu sklopu specijalnog izdanja “Novi
prostori pobune”.
Talijanski teoretičar Franco Bifo Berardi cijeloga je života sudjelovao u revolucionarnim pokretima i proučavao njihove složenosti. U engleskom govornom području vjerojatno je najpoznatiji po suradnji s talijanskim operaističkim pokretom – kolokvijalno znanim kao “autonomizam” ili “autonomistički marksizam” – i po njegovim istaknutim pokušajima preoblikovanja komunističke politike koncentriranjem na “potrebe, želje i organizacijsku autonomiju” radnika kao temelja političke prakse (Genosko i Thoburn 2011). Autonomistička tradicija se prvenstveno bavi autonomijomljudskih subjekata: marksizam je taj koji ustraje na prvenstvu radnika kao aktivnih agensa. Stoga, tamo gdje se zapadni marksizam fokusirao na dominantnu logiku kapitala, autonomisti su prvo nastojali učvrstiti moć radnika, shvaćajući transformacije unutar kapitalističkog načina proizvodnje prvenstveno kao odgovore na klasnu borbu (Dyer- Witheford 2004); drugim riječima, politička povijest kapitala može se shvatiti kao “povijest uzastopnih pokušaja emancipacije kapitalističke klase od radničke klase” (Tronti 1979, citat iz: Trott 2007). Ovaj obrat dijalektičkog odnosa između rada i kapitala (ponekad se naziva kopernikanski obrat) često se smatra karakteristikom autonomističke teorije (Moulier 1989).
Ono što slijedi su odlomci iz tri intervjua koje smo vodili s Bifom tijekom burne 2011. godine. Svi naši razgovori koincidiraju sa značajnim zbivanjima vezanim uz prošlogodišnje mobilizacije pa je u određenim dijelovima transkripta vidljiv entuzijazam našeg sugovornika.
Prvi put smo se susreli na sastanku Edufactoryja u Parizu na kojem su se sastale različite grupacije kako bi gradile zajedničku frontu protiv neoliberalizacije europskih i svjetskih sveučilišta. Konferencija je održana samo nekoliko tjedana nakon rušenja tuniskog predsjednika Zinea El Abidine Ben Alija pa su se aktivnosti redovito prekidale izvještajima uživo s egipatskih ulica. Doista, vijesti o nastanku Arapskog proljeća, zajedno s energijom sudionika aktualnih studentskih mobilizacija iz Britanije, Italije, Čilea i šire, oživjele su konferenciju i stvorile opipljiv osjećaj još jednog ciklusa borbi koji je bio pred nama. Naši razgovori s Bifom koji slijede, vođeni na daljinu , potaknuti su sličnim događajima kada se revolucionarno proljeće prelilo na jednako borbeno ljeto koje je dovelo do okupirane jeseni. Iako naš sugovornik ostaje optimističan u vezi s događajima iz 2011. i “reaktivacijom društvenog tijela” koju, čini se, impliciraju, ipak nas na početku podsjeća da sami prosvjedi neće biti dovoljni za postizanje stvarne autonomije koju smatra vitalno potrebnom. Kao što ćemo vidjeti, primarna Bifova briga vezana je uz načine na koje su određene dogme rasta, konkurentnosti i rente zauzele sfere “ljudskog znanja”. Tvrdi da izdržljivost tih “mentalnih kaveza” prijeti preživljavanju “društvene civilizacije” pa ostaje kritičan prema mogućnosti da prosvjedi mogu ometati njihovu postojanost. Postoje taktičke implikacije Bifovih opažanja, pa on – u nastavku teksta i drugdje – postavlja teška pitanja o tome jesu li marševi i okupacije učinkovite strategije kojima se napadaju suvremeni dominantni poretci. Za razliku od geografa Erica Swyngedouwna (2011) koji tvrdi da je otimanje javnog prostora i dalje u središtu “emancipatorskih geopolitičkih putanja”, Bifo ukazuje na ograničenja pretjeranog zanošenja urbanim borbama vezanim uz prostor.
