U sljedećim bilješkama namjera mi je pokušati nastaviti razmišljanje o oblicima grčke krize, utoliko što se ona tiče cijele Europe, u pogledu njenih izvorišta kao i u pogledu potencijalnih razvoja te perspektiva što ih ona otvara pojavljivanju jedne drukčije politike (a time dakle i drukčijeg državljanstva) na ovom kontinentu u uvjetima globalne krize kapitalizma. Poći ću od shematske rasprave o dosad iznesenim tumačenjima kako bih objasnio zagriženost vlastî danas prevladavajućih u Europskoj uniji u jednoj destruktivnoj politici u kojoj nema ništa “kreativno”, a razmišljanje ću proširiti na problem što ga danas postavlja ideja “ponovnog utemeljenja” Europe ili “novog početka” na posve drukčijim osnovama – koji je, čini se, u isti mah neizbježno i tragično lišen načinâ vlastita ostvarenja.01
“Grčka kriza”: pouke i posljedice
Ovdje se namjerno moramo upustiti u pojednostavljenje. Informacija je doduše kod nas poznata daleko ispod razine koja bi bila nužna da javno mnijenje napokon procijeni učinke koje su “stezanje remena” i zahtjevi za liberalizacijom, što ih “Trojka” nameće u zamjenu za svoje uzastopne “planove pomoći”, izazvali u zapošljavanju, u gospodarskoj aktivnosti u cjelini, socijalnoj sigurnosti i javnom zdravstvu, osposobljavanju mladih generacija – učinke koje bi se kod nas bez problema smatralo povijesnom katastrofom i koji za masu stanovništva (osim za bogate) stvaraju uvjete kao u doba opće krize (30-ih godina) ili rata (40-ih godina). Smatrat ću međutim poznatim da smo pratili taj razvoj, koji sam na jednom drugom mjestu, pozivajući s ostalima na “spašavanje Grčke od njenih spasitelja”, nazvao silaskom u pakao. Grčka, premda integrirana u europsku zajednicu već trideset godina, ali sve više i više izolirana, stupila je (na koliko dugo?) u izvanredno stanje na političkom i moralnom, kao i na gospodarskom planu. Činjenica da vidimo kako se u takvom stanju također razvijaju i višestruke mogućnosti nezadovoljstva te javljaju političke inicijative koje bi mogle naći odjeka u cijeloj Europi očito ima vrlo veliko značenje. Ona nam može pomoći da izbjegnemo projiciranje figure pasivne žrtve na grčki narod, simetrične figuri krivca ili lopova koja je omiljena dijelu europskog javnog mnijenja – sve to pod izlikom korupcijskih pojava koje doista postoje, ali nisu i jedinstvene u Europi, a profiteri od kojih se neki nalaze izvan zemlje koliko i unutar nje. Ona sama po sebi nije dovoljna da preokrene postojeće stanje stvari.
