Broj 21-22

Tariq Ali, Samir Amin, Alain Badouin, Riccardo Bellofiore, Wendy Brown, Stipe Ćurković, Costas Douzinas, Thomas Elsaesser, Francesco Garibaldo, Joseph Halevi, Michael Hardt, David Harvey,  Srećko Horvat, Dina Iordanova, Mate Kapović, Marko Kostanić, Christian Marazzi, Antonio Negri, Toni Prug, Arundhati Roy, Renata Salecl, Saskia Sassen, Gayatri Chakravorty Spivak, Igor Štiks, Maria Todorova, Christophe Ventura, Slavoj Žižek

Broj 19-20

Samir Amin, Zygmunt Bauman, Etami Borjan, Terry Eagleton, Peter Hallward, David Harvey, Budimir Lončar, Premendra Mazunder, István Mészáros, Antonio Negri, Prabhat Patnaik, Arundhati Roy, Robert Stam, Miroljub Stojanović, Tiqqun, Melita Zaje, Slavoj Žižek

Broj 13-14

Slavoj Žižek, Alberto Toscano, Ozren Pupovac, Žarko Paić, Chantal Mouffe, Rastko Močnik, Borislav Mikulić, Neil Leach, Julia Lesage, Milan Kangrga, Srećko Horvat, Frank Furedi, Thomas Elsaesser, Karl-Heinz Dellwo, Guy Debord, Michel de Certeau

Broj 11-12

Dora Baras, Walter Benjamin, Tomislav Brčić, Nicole Brenez, Josette Feral, Steven Jacobs, Srećko Horvat, Ivana Keser, Philippe Lacoue-Labarthe, Suzana Marjanić, Ivan Picelj, Jacques Rancière, Milivoj Solar, Aleksandar Srnec, Slavoj Žižek

Broj 06

Sven Drühl, Dan Cameron, Boris Buden, Boris Groys, Martina Matić, Marina Gržinić, Tom Holert, Martin Jay, Ješa Denegri, Mario Kopić, Leila Topić

Broj 07-08

Michelangelo Antonioni, Boris Bakal, Boris Buden, Jacques Derrida, Olafur Eliasson, Peter Weibel, Lise Bek, Ina Blom, Jonathan Crary, Aleksander Flaker, Nataša Ilić, Dejan Kršić, Zbigniew Karkowski, Mario Kopić, Tomislav Medak, Petar Milat, Rastko Močnik, Jan Simons, Feđa Vukić, Slavoj Žižek

Broj 09-10

Hannah Arendt, Gilles Deleuze, Bernard Harbaš, Brian Holmes, Ivana Keser, Vlado Kristl, Dalibor Martinis, Virgil Mihaiu, Aleksandar Mijatović, Goran Sergej Pristaš, Jacques Rancière, Jonathan Rosenbaum / Adrian Martin / Kent Jones / Alexander Horwath / Nicole Brenez / Raymond Bellour, Erik Swyngedouw, Bernard Tschumi

Od dominacije do eksploatacije i pobune

Kao marksisti djelujemo na temelju zajedničke premise da je Marxova “kritika političke ekonomije” ishodište razumijevanja društveno-ekonomskog položaja u kojem se nalazimo. No kako bismo spoznali specifičnost te situacije, moramo se riješiti i posljednjih ostataka Marxova evolucijskoga historicizma – čak i ako se čini da je riječ o samome temelju marksističke ortodoksije. Evo nam Marxa na najnižim historicističkim granama:

“U društvenoj proizvodnji života ljudi neizbježno stupaju u određene odnose, neovisne o njihovoj volji, odnose proizvodnje prikladne određenom stupnju razvitka njihovih materijalnih proizvodnih snaga (…) Na određenom stupnju razvitka materijalne proizvodne snage društva dolaze u sukob s postojećim proizvodnim odnosima, odnosno – što je samo pravni izraz za to – s odnosima vlasništva u čijem su okviru dotada djelovale. Iz oblika razvoja proizvodnih snaga ti se odnosi pretvaraju u njihove okove. Tada nastupa epoha socijalne revolucije (…) Društveni poredak nikada ne propada prije nego što se razviju sve proizvodne snage za koje je dovoljan, a novi, bolji odnosi proizvodnje nikad ne zamjenjuju stare prije nego što su materijalni uvjeti za njihovo postojanje dozreli unutar okvira dotadašnjeg društva. Stoga si čovječanstvo neizbježno postavlja samo zadaće koje mo-že riješiti, zato što će pomnije promatranje uvijek otkriti da se i sam problem pojavljuje tek kad već postoje materijalni uvjeti za njegovo rješenje ili se, u najmanju ruku, razvijaju.”

Takvo je poimanje dvostruko pogrešno. Kao prvo, kapitalizam se kao društvena pojava odlikuje strukturnom neravnotežom: antagonizam između sila i odnosâ postoji od samoga početka, a upravo on tjera kapitalizam u smjeru stalnog izazivanja revolucija i širenja – kapitalizam se uspješno razvija jer izbjegava vlastite okove bijegom u budućnost. Upravo zbog toga moramo se osloboditi “mudro” optimistične predodžbe da si “čovječanstvo neizbježno postavlja samo zadaće koje može riješiti”: danas se suočavamo s problemima za koje nema jasno zajamčenih rješenja na temelju evolucijske logike.

Hegemonija nematerijalnog rada

Kako bismo nadrasli taj okvir, moramo se koncentrirati na tri odlike koje određuju suvremeni kapitalizam: dugoročni trend pomaka s profita na rentu (u dva glavna oblika: najamninu koja se temelji na privatiziranom “zajedničkom znanju” i najamninu koja se temelji na prirodnim izvorima); znatno snažniju strukturnu ulogu nezaposlenosti (mogućnost da vas netko “eksploatira” u dugoročnome radnom odnosu doživljava se kao povlastica); i na koncu uspon nove klase koju Jean-Claude Milner naziva “buržoazijom s plaćom”.

Transformacija kapitalizma kroz realistične utopije

U ovom izlaganju istražujem široki okvir za sociološko promišljanje emancipacijskih alternativa dominantnim institucijama i društvenim strukturama. Moj je fokus u velikoj mjeri na
problemu alternativa kaptalizmu, ali velik dio onoga što ću reći može se primijeniti i na druge dominantne institucije. Želim doprinijeti normativno utemeljenoj sociologiji mogućeg, a ne tek sociologiji postojećeg.

Razvijanje teorije alternativa kapitalizmu na po-četku 21. stoljeća neodgodiva je obaveza, jer se mnogima kapitalizam danas čini kao prirodan poredak stvari. To nije uvijek bilo tako. Tijekom dvadesetog stoljeća mnogi su ljudi kako na ljevici tako i na desnici vidjeli socijalizam kao alternativu, jedni kao obećanje emancipacije, a drugi kao prijetnju ugnjetavanja. Danas, međutim, čak i za većinu kritičara na ljevici socijalizam ne predstavlja vjerodostojnog nasljednika kapitalizma. No to ne znači da svi ljudi bez izuzetka gledaju na kapitalizam kao na dobroćudno društveno uređenje unutar kojeg čovječanstvo može prosperirati. Doista, živimo u razdoblju u kojem se mnoge tradicionalne socijalističke kritike upućene kapitalizmu čine prikladnijima nego ikad prije: ekonomska nestabilnost i kriza pogađaju živote mnoštva ljudi; nejednakost, ekonomska polarizacija i neizvjesnost zaposlenja produbljuju se u mnogim ekonomski razvijenim zemljama; kapital postaje nesputan u sve većoj mjeri, krećući se širom planeta i podrivajući demokratski kapacitet država i zajednica; divovske korporacije dominiraju medijima i kulturnom proizvodnjom; tržište se doima kao zakon prirode nad kojim ljudi ne mogu imati kontrolu, a politika kojom sve više dominira
novac nije podložna zahtjevima običnih ljudi i nije joj stalo do njihovih briga.

Kao i uvijek, vitalna alternativa kapitalizmu i danas je goruća potreba. No za specifična instutucionalna uređenja koja se uobičajilo povezivati s alternativama – socijalizam utemeljen u državnoj kontroli nad ekonomijom – ne smatra se da su u stanju ostvariti svoja obećanja. Sada se, umjesto da se na socijalizam gleda kao na prijetnju kapitalizmu, svaki govor o njemu više čini kao zastarjelo utopijsko sanjarenje, ili još gore: kao odvlačenje pozornosti s rješivih problema u stvarnom svijetu.

U nastavku teksta predlažem okvir za razmatranje ovih pitanja, koji je usredotočen na moć i baziran na ideji “realističnih utopija”. Srž tog prijedloga tiče se transformacije odnosa unutar ekonomije na načine koji produbljuju i proširuju mogućnost dosljedne demokracije. Na početku ću kratko razmotriti dvije temeljne propozicije koje su zajedničke svim varijantama kritičke i emancipacijske društvene znanosti. Ideja realističnih utopija jedan je odgovor na intelektualni izazov koji postavljaju ove propozicije.

Globalni minotaur

Ahilova peta Globalnog plana

Globalni plan se raspao zbog presudne oblikovne mane u svojoj originalnoj arhitekturi. John Maynard Keynes je tu manu uočio na konferenciji u Bretton Woodsu 1944, ali su ga Amerikanci nadglasali. U čemu se mana očitovala? U manjku bilo kakvog automatiziranog globalnog mehanizma recikliranja viška (GMRV) koji bi sistemske trgovinske neravnoteže držao pod nadzorom.

Američka je strana stavila veto na Keynesov predloženi mehanizam, međunarodnu valutnu uniju, misleći da SAD može i mora upravljati globalnim tokom trgovine i kapitala samostalno, bez obavezivanja na nekakav formalni, automatizirani GMRV. Novi hegemon, zaslijepljen novostečenim statusom supermoći, propustio je prepoznati mudrost odisejevske strategije samovoljnog vezivanja za nekakav homerski jarbol.

Manje kriptično, u Washingtonu su mislili da će globalne trgovinske neravnoteže ići u prilog SAD-u unedogled, upisujući u kamen njihov status države s vi-škom na platnoj bilanci u odnosu na ostatak svijeta. Moć darovana SAD-u ekstrakcijom viškova iz cijelog svijeta iskoristit će se benevolentno i efikasno u cilju upravljanja svjetskom ekonomijom manirom prosvijećene hegemonije. Zapravo, SAD je upravo to i radio: milostivo je reciklirao američke viškove u formi injekcija kapitala u Japan, Njemačku i ostale zaslužne regije.

Ali avaj, kreatori američke politike propustili su predvidjeti drastičnu inverziju globalnih trgovinskih neravnoteža koja će postaviti SAD u dotad nepoznatu poziciju države s deficitom na platnoj bilanci. Tijekom perioda tvrdokornosti kasnih ‘40-ih, arhitekti Globalnog plana očito su propustili uzeti za ozbiljno mogućnost da bi manjak samoograničenja mogao odvesti SAD do praksi koje će potkopati njihov briljantni dizajn.

Razrješenje Globalnog plana

Put Globalnog plana nije bio posut ružama. Serija nesretnih okolnosti obilježila je njegovu evoluciju, a prvi udarac zadao mu je trijumf predsjednika Maoa. Ipak, kreativna reakcija na nedaće bila je vrlo impresivna; nepriželjkivani efekti razvoja događaja elegantno su se pretvarali u neplanirane, ali poželjne ishode. Već smo vidjeli kako je Korejski rat iskorišten za formiranje dalekoistočnog boka Globalnog plana. Dakle, kad se SAD uvukao u Vijetnamski rat, sličan val “kreativne destrukcije” bio je u igri.

Iako bi bilo preublaženo tvrditi da se Vijetnamski rat nije odvijao prema originalnom planu, njegova svijetla strana vidljiva je svakome tko je ikad posjetio Jugoistočnu Aziju. Koreja, Tajland, Malezija i Singapur rasli su brzo i na način koji je zbunio pesimizam onih koji su predviđali da će se nerazvijene zemlje teško uključiti na put akumulacije kapitala koji će ih izvesti iz bijede i siromaštva. U tom su procesu osigurale Japanu trgovinske i investicijske mogućnosti, rasterećujući pritom SAD koji je do ‘60-ih samostalno nosio teret generiranja dovoljne potražnje za outputomjapanskih tvornica u Europi i samom SAD-u.

Postfašizam

Najavljujem da ću biti pristran.
Vlada moje domovine, Mađarske, uz vladu Bavarske (koja je provincijalna u više aspekata) predstavlja najjači inozemni oslonac Austrije Jörga Haidera. Desničarska vlada u Budimpešti, mimo ostalih nestašluka, nastoji pregaziti parlament, suzbiti drugačije (politički) obojene lokalne samouprave te marljivo proizvodi i nameće novonastalu službenu ideologiju uz pomoć mnogih ekstremnodesničarskih lumpenintelektualaca i više neonacista. Surađuje s fašističkom partijom koja je, nažalost, zastupljena u parlamentu i koja je otvoreno i zlobno antisemitska. Dužnosnici premijerova ureda provode suptilnu reviziju holokausta. Televizija pod upravom vlade daje prostora antiromskom rasizmu. Navijači najpopularnijeg nogometnog tima u zemlji uglas skandiraju o vlaku koji kreće za Auschwitz. (Predsjednik kluba je ministar, a ujedno i čelnik stranke.)

U prizemlju Srednjoeuropskog sveučilišta (CEU) u Budimpešti postavljena je izložba koja govori o događanjima otprije desetak godina. Vidljiva je i jedna tajna snimka iz 1988, na kojoj me sadašnji mađarski premijer vlastitim tijelom brani od pendreka komunističke interventne policije. Deset godina kasnije, ista ta osoba postavila je komunističkog načelnika policije za ministra unutarnjih poslova, odnosno za drugu ili treću osobu po ovlastima u vladi. Politički konflikti između nekadašnjih prijatelja i saveznika uglavnom su postali ozlojeđeni. Ni ovaj slučaj nije izuzetak. Aktivan sam sudionik rastućeg antifašističkog pokreta u Mađarskoj, držim govore na masovnim skupovima i demonstracijama. Naši neprijatelji – kao konkretne osobe – suviše su nam blizu. Zbog toga se ne mogu smatrati nepristranim promatračem.

Pojava koju nazivam postfašizmomnije karakteristična isključivo za srednju Europu. Ni najmanje. Njemačka, Austrija, Mađarska su, naravno, posebno značajne iz svima očiglednih povijesnih razloga. Ponavljanje poznatih fraza ovdje drugačije odjekuje. Nedavno sam vidio da ruše staru ciglanu u trećem distriktu Budimpe-šte (Starom Budimu). Čuo sam da će se na njenom mjestu graditi urbane vile. Tu su židovi čekali svoj red prije no što bi bili prevezeni u jedan od koncentracijskih logora. Isto tako su mogli izgraditi vikendaško naselje i na mjestu Treblinke. U ovom dijelu svijeta možda bi trebalo biti oprezniji nego drugdje budući da zbog povijesnih razloga nema osnove za presumpciju nevinosti. Postfašizam je, stoga, niz politika, praksi, rutina i ideologija koje nalazimo posvuda u današnjem svijetu i koji svuda, osim u istočnoj Europi, imaju slabe ili nikakve veze s nasljeđem nacista: nisu totalitarne, nisu nimalo revolucionarne, ne temelje se na nasilnim masovnim pokretima i iracionalističkoj, voluntarističkoj ideologiji te se ni u šali ne poigravaju s idejom antikapitalizma.

Kako ovo možemo nazivati fašizmom, makar i s prefiksom “post”?

Postfašizam lako pronalazi svoj kutak u svijetu globalnog kapitalizma: ne ruši izbornu demokraciju niti dominantne oblike predstavničke vlasti. Međutim, čini ono što smatram karakterističnim za sve vrste fašizma, pa tako i za varijantu koja je nastala nakon pada totalitarnih sistema. Sans Führer, sans jednopartijska vlast, sans SA ili SS, [postfašizam] obrće tendenciju prosvjetiteljstva da građanstvo stopi s uvjetom ljudskoga [conditio humana].

Sentimentalno vaspitanje ∞ logika jedne biogra∫je

Dete je tučeno, 1979, Beograd

Proleće 1979. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu za B. S.-a je bilo uistinu dosadno. Bio je na drugoj godini “čiste filozofije”, kako je njegov otac nazivao to što je njegov sin studirao. Ocu je bilo skroz nejasno čemu služi čista filozofija: “Osim ako ne misliš da već jednom odeš na radnu akciju, učlaniš se u Partiju i postaneš diplomata”.

Ni B. S.-u nije bilo baš sasvim jasno šta je to filozofija, pošto je oko sebe gledao: zbunjene asistente koji su se nešto domunđavali među sobom; profesora koji je celu prvu godinu seksualizovao grčku metafiziku privla-čeći nestabilne i polupijane studentkinje i studente koje je omamljene vodio na ekskurziju u Grčku; gomilu bradatih mladića usijanih odela i očiju koji su išli konspirativno po fakultetu i demonstrativno nosili diplomske radove o Platonu i pravoslavlju, s utisnutim zlatnim krstačama na naslovnoj strani svog prvog filozofskog delca; ogroman broj jurodivih koji su pre fakulteta imali svoj filozofski sistem, a na fakultet su došli samo da nađu publiku i sledbenike. On sam, B. S., još je fantazirao o onome što je napisao u pismenom delu prijemnog ispita, kao odgovor na pitanje “Zašto želite da izučavate filozofiju”: “Želim da snimim film po Platonovim dijalozima, zapravo želim da filozofiju prožmem umetno-šću koja je potpuno strana vremenu u kojem je nastala”.

Pitao se gde je u svemu tome čista filozofija sve dok s drugovima na hodniku nije čuo priču o stanju na fakultetu iz usta nešto starijeg kolege: “Ovo stanje na fakultetu je započelo pre četiri godine, kada je izbačeno osmoro profesora. Zar ne vidite koliko su asistenti zbunjeni, potpuno su nedorasli da drže predavanja, a moraju; vidite da se ne zna ko pije a ko plaća, marksisti se svađaju s analitičarima, a grčki metafizičar štancuje kadar za bogosloviju i Hilandar – opšti pičvajz”.

To je, može se reći, B. S.-a prvi put trglo iz dogmatskog dremeža; shvatio je da je razlog beskrajne tuge, koja je mogla nožem da se seče po hodnicima fakulteta, nedavni gubitak profesora. On je nešto načuo o tome, o tim profesorima, ali mu nije palo ni na kraj pameti da njihov nedostatak može da proizvede toliku količinu konfuzije i tuge.

Teritorijalna logika kapitalističke države

Društveni pokreti od trga Tahrir do Trga slobode (Liberty Square) na različite su načine postavili pitanje prostora i političkog autoriteta.

Ipak, moguće je da postoji pristranost u pristupanju ovom pitanju uglavnom na razini međunarodnih ili transnacionalnih aktivnosti, bilo u formi “globalizacije” ili imperijalizma. Nekako vjerujem da vas to što regionalne prostorne strategije novih laburista jednostavno nisu bile toliko zanimljive kao strategija “Green Zone” Bushove administracije u Iraku zabrinjava koliko i mene.

Posve je prirodno da je u prošlom desetljeću “prostorni obrat” socijalne teorije bio ponajviše vezan uz pitanje imperijalizma. Ne možemo reći kako je jedini povod tomu činjenica da se na inženjerski korpus američ-ke vojske u gradnji idiličnih postrojenja, stalnih vojnih baza i zidova razgraničenja moglo naići u Iraku. Potonji su već i sami po sebi zanimljivi tipovi prostorne aktivnosti. Razlog je sljedeći: kada država projicira politički autoritet izvan vlastitog suverenog, omeđenog teritorija i kreće u provođenje zadaće organiziranja političkog prostora druge države, varljiva prirodnost i očiglednost odnosa između prostora i političke vlasti nužno postaje predmetom problematiziranja. Teritorijalna vlast poprilično nalikuje onome što i jest: izmišljotina, proizvod, višeslojna težnja ka prisili, kulturalni rat, politička organizacija, ekonomska strategija, materijalni poticaji, simbolička organizacija, izgradnja, rekonstrukcija i pomicanje unutarnjih granica i tako dalje. Odjednom metode pomoću kojih smo i sami podčinjeni postaju vidljive. Odjednom imamo priliku vidjeti kako je sve konstruirano: ne zovemo to uzalud “izgradnjom države”. Derek Gregory pokazao nam je kako puno toga možemo nau-čiti na primjeru gradova koje je oskvrnuo imperij.

Državni teritorij kao društveni odnos

Budimo pošteni, stvari nisu tako jednostrane kakvima ih prikazujem. Nedvojbeno stoji kako je tijekom “urbanizacijskog” buma šezdesetih i sedamdesetih zanimanje za ustrojstvo gradova, gradskih općina, županija i regija bilo znatnije. Kao teoretičari društva, Henri Lefebvre i njegov učenik Manuel Castells preuzeli su vodstvo, dovodeći u pitanje usađene pretpostavke čikaške škole “urbane teorije” i dijelom odgovarajući na žakerije 1968. te na program urbane racionalizacije francuske države. Svaki od njih razumio je na drukčiji način – Lefebvre kao marksist-humanist, Castells kao altiserijanac – kako je ideologija “urbanizma” koja se pojavila u vrijeme kada je podjela na urbano i ruralno u bitnome odumirala – simptomatična te kako je s gradom u njegovoj staroj formi određenog tipa izolirane košnice trgovine i kulture – svršeno. Ta je ideologija skretala pažnju na određene realne dugoročne trendove, blisko povezane uz državu i njezine funkcije alokacije proizvodnih jedinica te osiguravanja uvjeta za kolektivno konzumiranje (stanovanja, zdravstva, obrazovanja, gradske rasvjete, odvoza smeća itd.) te u proširenom smislu omogućivanja reprodukcije radne snage. No, pojašnjenje ovih pitanja zamagljeno je stavljanjem u uporabu objekta “urbano”, kojem je manjkala točna definicija. “Urbano” je shvaćeno kao ono što se referira na set društvenih neprilika, političkih antagonizama itd. unutar i između definitivno društvenih klasa i interesa, koje je iziskivalo sofisticiraniju društveno-prostornu analizu kako bi se izašlo na kraj sa skalarnom reorganizacijom koja je kao strateška baza za produkciju bila globalna i nije utjecala samo na metropolitansko područje, već i na status nacionalnih država. Takav tip analize, mjestimice nabujao poststrukturalistič-kim aditivima, godinama je bio održavan od ljudi poput Neila Brennera, Davida Harveyja, Ire Katznelsona i Mikea Davisa. U posljednjih nekoliko godina ti su radovi nedvojbeno dobili na važnosti. Primjerice, iako se Right to the City (Pravo na grad) Davida Harveyja samo nastavlja na njegovu dugoročnu istraživačku agendu, nakon pokreta Occupya doima se vrlo u duhu vremena.

Rat gospodina Chidambarama

Matematičko pitanje: koliko je vojnika potrebno da se obuzda rastući bijes stotina milijuna ljudi?

Niski brežuljci zatupljenih vrhova južne Orisse bili su dom narodu Dongria Kondh puno prije nego što je postojala država pod nazivom Indija ili njena savezna država Orissa. Brežuljci su bili zaštitnici Kondha. Kondhe su štitili brežuljke i klanjali im se kao živućim božanstvima. Danas su ti brijezi prodani zbog boksita koji se u njima nalazi. Kondhama je to kao da je prodan bog. Pitaju se za koju bi cijenu bog bio prodan da se radi o bogovima poput Rame, Alaha ili Isusa Krista?

Možda bi Kondhe trebali biti zahvalni zbog toga što je njihovo brdo Niyamgiri, dom njihova Niyam Raja, Boga Univerzalnog Zakona, prodano kompaniji koja nosi ime poput Vedanta (grana hinduističke filozofije koja se bavi Krajnjom Prirodom Znanja). To je jedna od najvećih rudarskih korporacija na svijetu, a vlasnik joj je Anil Aggarwal, indijski milijarder koji živi u Londonu, u palači koja je nekoć pripadala iranskom šahu. Vedanta je samo jedna od mnogih multinacionalnih korporacija koje su se obrušile na Orissu.

Ako se brda zatupljenih vrhova devastiraju, šume koje ih odijevaju također će biti uništene. Isto će se dogoditi s rijekama i potocima koji teku niz brda i navodnjavaju nizine u njihovu podnožju. Isto je i s Dongria Kondhima. Isto će završiti i stotine tisuća domorodaca koji žive u šumovitom srcu Indije i čija je domovina pod sličnim napadom.

Tko su maoisti?

U našim zadimljenim, prenapučenim gradovima, neki ljudi kažu: “Pa što? Netko mora platiti cijenu napretka.” Neki čak kažu: “Prihvatimo činjenicu da se radi o ljudima čije je vrijeme isteklo. Pogledajte bilo koju razvijenu zemlju, Europu, SAD, Australiju – sve one imaju “pro-šlost”.” Zaista, imaju. Pa zašto ne bismo i “mi”?

Na tragu ove linije razmišljanja, vlada je objavila operaciju Zeleni lov, rat koji se navodno vodi protiv “maoističkih” pobunjenika utaborenih u džunglama središnje Indije. Naravno, maoisti ni u kom slučaju nisu jedini pobunjenici. Postoji cijeli spektar različitih borbi koje ljudi vode diljem zemlje – Daliti, beskućnici, radnici, seljaci, tkalci. Oni se suprostavljaju snažnoj sili nepravde koja obuhvaća i politike koje dopuštaju rasprodaju i korporativna preuzimanja zemlje i drugih narodnih resursa. Međutim, vlada je kao najveću prijetnju izdvojila maoiste. Prije dvije godine, dok stvari još nisu bile ni približno loše kao danas, premijer je maoiste opisao kao “prvu i najveću unutarnju prijetnju nacionalnoj sigurnosti”. To će vjerojatno ući u povijest kao njegova najpopularnija i najponavljanija fraza. Iz nekog razloga, njegov komentar sa sastanka šefova saveznih država održanog 6. siječnja 2009. o tome kako maoisti imaju “skromne mogućnosti” nije rezultirao istom razinom upečatljivosti. Stvarnu zabrinutost svoje vlade iznio je 18. lipnja 2009. prilikom obraćanja parlamentu: “Ako lijevi ekstremizam nastavi cvasti u dijelovima zemlje bogatima mineralnim prirodnim resursima, to će negativno utjecati na investicijsku klimu.”

Mediji: cenzura, mit i reforma

Tri slike meke cenzure

Kolokvijalna apodiktika prema kojoj “mediji la-žu” – “iskrivljuju stvarnost”, zaobilaze relevantne teme, promoviraju one banalne i nevažne – folklorni je donji prag apriornog recepcijskog nepovjerenja, formulaična potvrda kritičkog potencijala najšire publike kakav je slavljen, primjerice, u različitim tradicijama kulturalnih studija. Takvo “opozicijsko dekodiranje” medija, kako ga je nazvao Stuart Hall, neizostavna je sjena njihova golemog utjecaja. Pa ipak, prešutni je društveni konsenzus nekad produžuje, a nekad skraćuje; ponekad deblja, drugi put tanji. Dojam je kako u posljednjih deset-petnaest godina, u razdoblju promjene medijske paradigme prema načelima komercijalno definiranog pluralizma, oštrica populističke kritike donekle tupi: usprkos otkrivenim novinarskim i neotkrivenim političkim aferama, usprkos profesionalnim greškama i gafovima, prevladava stav kako je dijapazon današnjih medija – osobito usporedimo li ga s prethodnim desetljećima – dovoljno širok da relativno uspješno predstavi diverzitet relevantnih socijalnih i političkih pozicija. Da mediji, drugim riječima, ipak lažu manje nego prije. Ovaj optimistični tranzicijski entuzijazam temelji se velikim dijelom na previdu brojnih slijepih pjega medijske reprezentacije socijalne zbilje: goleme su društvene skupine u potpunosti ili uvelike zanemarene, značajni problemi nisu artikulirani. Ono što je ključno: pritom nije riječ o lako ispravljivim greškama pojedinih urednika ili novinara, disbalansu koji bi se dalo korigirati uz nešto više dobre volje i stručnog znanja, nego o izravnom efektu strukture današnjeg medijskog polja. Tri nasumično i neobavezno odabrana primjera, tri slike meke cenzure, dovoljni su da to pokažu.

Neupućeni promatrač koji bi predodžbu o Hrvatskoj gradio isključivo preko ovdašnjih mainstream medija, primjerice, teško bi stekao dojam kako je riječ o državi u kojoj preko četrdeset posto stanovništva živi na više od devedeset posto ruralnog teritorija: sela i seljaka u hrvatskim nacionalnim novinama i časopisima, na televizijama i radijskim postajama gotovo da i nema. Kada se pojavljuju, čine to unutar unaprijed zadanih, čvrstih obrazaca: u kadar reporterske kamere ulaze prosvjednim traktorskim kolonama nakon sukoba s vladom oko otkupne cijene pšenice, na stranicama tiskanih izdanja gostuju za vrijeme turističke sezone kao ornamentalni ugostiteljski dodatak glorifikaciji potrošačkih užitaka. Istodobno, ekranima i naslovnicama dominira urbana ikonografija, vizure Splita i Zagreba, govore ljudi iz gradova. Manji, regionalni mediji donekle korigiraju ovu reprezentacijsku amputaciju skoro pa polovice hrvatskih državljanki i državljana; njihov reducirani domet, međutim, daleko je od platforme za artikulaciju zajedničkih interesa, potreba i problema ruralnog stanovništva. Signifikantno je pritom da rijetke emisije posvećene isključivo životu na selu redovito privlače golemu publiku: u skoro svim istraživanjima najgledanija emisija javne Hrvatske radiotelevizije i jedna od pet ili šest najgledanijih uopće su “Plodovi zemlje”, neglamurozni prikaz poljoprivrednih tema, dok se čak i frivolna reality dokusapunica “Ljubav je na selu” komercijalnog RTL-a mahom plasira među najpopularnije priloge te televizije. U oba ova sadržajno neusporediva slučaja riječ je o publici od sedamsto ili osamsto tisuća gledateljica ili gledatelja, a ti podaci redovito iznenađuju i zbunjuju medijske komentatore, sviknute na režim privilegiranja urbanog. Neupitno je, ukratko, da postoji snažan i opravdan javni interes za teme sela, kao i da incidentni pokušaji njegovog zadovoljenja informativnom funkcijom javne ili zabavljačkom jedne privatne televizije nisu dorasli tome da ga zadovolje.

Utopija i entropija: Deleuzeovo mišljenje političkoga

Uvod:
Od Božjeg plana do plana imanencije

Može li se mišljenje političkoga u doba kibernetike i tehnoznanosti još uopće zvati utopijskim? Od nastanka modernoga doba svjedočimo začudnoj vezi teologije i politike. Ono što
ih povezuje jest ideja “prirode” u značenju kontingencije. Bez obzira pridajemo li tome značenje nepredviđenoga slučaja, kontingencija je ono što povezuje značenje prirode od Grka (physis) s novovjekovnim razumijevanjem prirode kao drugobitka čovjeka. Drukčije rečeno, kontingencija prirode je nešto neotklonjivo. Mogućnost prekida sa stabilnim poretkom nužnosti uvodi nas u pukotine prirode kao pojma samosvrhe. Prirodu se ne može odbaciti. Može se, pak, promijeniti njezino stanje bitka. Od Grka do posthumanizma priroda naseljava dvojnu “prirodu” čovjeka. Među inim definicijama čovjeka kroz povijest, Spinoza govori i o supstanciji prirode u tjelesnosti čovjeka (natura naturans inatura naturata). Prije svakog mogućeg samoodređenja slobodom uma i djelatnošću promjene okoline, čovjek se sa svojom “ljudskom prirodom” nalazi u odnosu s prirodom samom. Suverenost kao autonomija uma u kojoj se povezuju božanska priroda i ljudska kreativnost, logika i estetika u samome činu praktičnoga preobražaja svijeta spaja teodiceju i utopiju. Prva je bo-žanska providnost povijesnoga razvitka od početka do kraja vremena, a druga tvorba nove prirode u društvenome krajoliku ne-mjesta ili prostora s onu stranu stvarnih teritorijalnih poredaka država i društava u moderno doba. Gottfried W. Leibniz je zasnovao teodiceju unutar svoje monadologijske metafizike, a Thomas Morus je Utopijuuspostavio kao ne-mjesto unutar poretka država bez demokratske legitimnosti 16. stoljeća. Na paradoksalan način, kritika zastranjenja temeljnih ideja demokracije kao što su sloboda, jednakost i pravednost političku utopiju čine ne samo ne-mjestom unutar stvarnoga prostora-vremena modernoga svijeta, nego ponajprije sekularnom političkom teodicejom. U njezinu okviru pojmovi božanske providnosti, neposrednosti, intuitivne spoznaje djeluju kao nadomjesni diskurs revolucije samoga života. Zlo se može iskorijeniti
jedino racionalnom tvorbom političke utopije s onu stranu “ovoga svijeta”. Na taj se način razum, božansko i političko sjedinjuju u onome što je s onu stranu povijesti. U Teološko-političkome traktatuBenjamin uvodi razlikovanje povijesnoga i mesijanskoga vremena. Utopijsko pripada kraju vremena. To je vrijeme preostalo nakon ispunjenja političke povijesti koja se događa u znaku negativnosti i zla.

Teodiceja i utopija su otuda političke kategorije suvremenoga mišljenja nadolazeće zajednice. Nastale unutar okvira novovjekovne metafizike kao racionalno utemeljenje nečeg što je samo po sebi tek konstrukcija, one su dvoznačne prirode:

  1. služe opravdanju stvaranja novoga društva i države zapadnjačke povijesti;
  2.  postaju subverzivno-revolucionarnim doktrinamarazaranja cezaropapizma iznutra.

Racionalna struktura mišljenja krajnje svrhe povijesti i njezina ozbiljenja s onu stranu prostora-vremena bitka otvara pitanje postajanja i procesualnosti događaja. I baš stoga što je svako mišljenje racionalnoga temelja logika dostatnoga razloga, teodiceja i utopija kao tvorbe metafizičkoga mišljenja moderne nisu ništa drugo doli ono što Gilles Deleuze u knjizi razgovora s Claire Parnet naziva ontologijom mnoštvas ključnom kategorijom postajanja drukčijim i različitim. Umjesto govora o budućnosti žene, revolucije, filozofije, političko razumijevanje suvremenoga doba entropije zahtijeva mišljenje bezuvjetne procesualnosti: postajanja-ženom, revolucionarom, filozofom. Postajanje unutar ontologije mnoštvaima nelinearan karakter. Zbog toga su to ponajprije riječi/pojmovi koji zadiru u prostornost i tjelesnost ljudskoga života – orijentacije, smjerovi, ulasci i izlasci.