Broj 41/42
Broj 39/40
Broj 37/38
Broj 35/36
Broj 33/34
Broj 31/32
Broj 29/30
Broj 27/28
Broj 25/26
Broj 23/24
Broj 21/22
Tariq Ali, Samir Amin, Alain Badouin, Riccardo Bellofiore, Wendy Brown, Stipe Ćurković, Costas Douzinas, Thomas Elsaesser, Francesco Garibaldo, Joseph Halevi, Michael Hardt, David Harvey, Srećko Horvat, Dina Iordanova, Mate Kapović, Marko Kostanić, Christian Marazzi, Antonio Negri, Toni Prug, Arundhati Roy, Renata Salecl, Saskia Sassen, Gayatri Chakravorty Spivak, Igor Štiks, Maria Todorova, Christophe Ventura, Slavoj Žižek
Broj 19/20
Samir Amin, Zygmunt Bauman, Etami Borjan, Terry Eagleton, Peter Hallward, David Harvey, Budimir Lončar, Premendra Mazunder, István Mészáros, Antonio Negri, Prabhat Patnaik, Arundhati Roy, Robert Stam, Miroljub Stojanović, Tiqqun, Melita Zaje, Slavoj Žižek
Broj 17/18
Broj 15/16
Broj 13/14
Slavoj Žižek, Alberto Toscano, Ozren Pupovac, Žarko Paić, Chantal Mouffe, Rastko Močnik, Borislav Mikulić, Neil Leach, Julia Lesage, Milan Kangrga, Srećko Horvat, Frank Furedi, Thomas Elsaesser, Karl-Heinz Dellwo, Guy Debord, Michel de Certeau
Broj 11/12
Dora Baras, Walter Benjamin, Tomislav Brčić, Nicole Brenez, Josette Feral, Steven Jacobs, Srećko Horvat, Ivana Keser, Philippe Lacoue-Labarthe, Suzana Marjanić, Ivan Picelj, Jacques Rancière, Milivoj Solar, Aleksandar Srnec, Slavoj Žižek
Broj 06
Sven Drühl, Dan Cameron, Boris Buden, Boris Groys, Martina Matić, Marina Gržinić, Tom Holert, Martin Jay, Ješa Denegri, Mario Kopić, Leila Topić
Broj 07/08
Michelangelo Antonioni, Boris Bakal, Boris Buden, Jacques Derrida, Olafur Eliasson, Peter Weibel, Lise Bek, Ina Blom, Jonathan Crary, Aleksander Flaker, Nataša Ilić, Dejan Kršić, Zbigniew Karkowski, Mario Kopić, Tomislav Medak, Petar Milat, Rastko Močnik, Jan Simons, Feđa Vukić, Slavoj Žižek
Broj 09/10
Hannah Arendt, Gilles Deleuze, Bernard Harbaš, Brian Holmes, Ivana Keser, Vlado Kristl, Dalibor Martinis, Virgil Mihaiu, Aleksandar Mijatović, Goran Sergej Pristaš, Jacques Rancière, Jonathan Rosenbaum / Adrian Martin / Kent Jones / Alexander Horwath / Nicole Brenez / Raymond Bellour, Erik Swyngedouw, Bernard Tschumi
Od dominacije do eksploatacije i pobune
Kao marksisti djelujemo na temelju zajedničke premise da je Marxova “kritika političke ekonomije” ishodište razumijevanja društveno-ekonomskog položaja u kojem se nalazimo. No kako bismo spoznali specifičnost te situacije, moramo se riješiti i posljednjih ostataka Marxova evolucijskoga historicizma – čak i ako se čini da je riječ o samome temelju marksističke ortodoksije. Evo nam Marxa na najnižim historicističkim granama:
“U društvenoj proizvodnji života ljudi neizbježno stupaju u određene odnose, neovisne o njihovoj volji, odnose proizvodnje prikladne određenom stupnju razvitka njihovih materijalnih proizvodnih snaga (…) Na određenom stupnju razvitka materijalne proizvodne snage društva dolaze u sukob s postojećim proizvodnim odnosima, odnosno – što je samo pravni izraz za to – s odnosima vlasništva u čijem su okviru dotada djelovale. Iz oblika razvoja proizvodnih snaga ti se odnosi pretvaraju u njihove okove. Tada nastupa epoha socijalne revolucije (…) Društveni poredak nikada ne propada prije nego što se razviju sve proizvodne snage za koje je dovoljan, a novi, bolji odnosi proizvodnje nikad ne zamjenjuju stare prije nego što su materijalni uvjeti za njihovo postojanje dozreli unutar okvira dotadašnjeg društva. Stoga si čovječanstvo neizbježno postavlja samo zadaće koje mo-že riješiti, zato što će pomnije promatranje uvijek otkriti da se i sam problem pojavljuje tek kad već postoje materijalni uvjeti za njegovo rješenje ili se, u najmanju ruku, razvijaju.”
Takvo je poimanje dvostruko pogrešno. Kao prvo, kapitalizam se kao društvena pojava odlikuje strukturnom neravnotežom: antagonizam između sila i odnosâ postoji od samoga početka, a upravo on tjera kapitalizam u smjeru stalnog izazivanja revolucija i širenja – kapitalizam se uspješno razvija jer izbjegava vlastite okove bijegom u budućnost. Upravo zbog toga moramo se osloboditi “mudro” optimistične predodžbe da si “čovječanstvo neizbježno postavlja samo zadaće koje može riješiti”: danas se suočavamo s problemima za koje nema jasno zajamčenih rješenja na temelju evolucijske logike.
Hegemonija nematerijalnog rada
Kako bismo nadrasli taj okvir, moramo se koncentrirati na tri odlike koje određuju suvremeni kapitalizam: dugoročni trend pomaka s profita na rentu (u dva glavna oblika: najamninu koja se temelji na privatiziranom “zajedničkom znanju” i najamninu koja se temelji na prirodnim izvorima); znatno snažniju strukturnu ulogu nezaposlenosti (mogućnost da vas netko “eksploatira” u dugoročnome radnom odnosu doživljava se kao povlastica); i na koncu uspon nove klase koju Jean-Claude Milner naziva “buržoazijom s plaćom”.
