Broj 21/22

Tariq Ali, Samir Amin, Alain Badouin, Riccardo Bellofiore, Wendy Brown, Stipe Ćurković, Costas Douzinas, Thomas Elsaesser, Francesco Garibaldo, Joseph Halevi, Michael Hardt, David Harvey,  Srećko Horvat, Dina Iordanova, Mate Kapović, Marko Kostanić, Christian Marazzi, Antonio Negri, Toni Prug, Arundhati Roy, Renata Salecl, Saskia Sassen, Gayatri Chakravorty Spivak, Igor Štiks, Maria Todorova, Christophe Ventura, Slavoj Žižek

Broj 19/20

Samir Amin, Zygmunt Bauman, Etami Borjan, Terry Eagleton, Peter Hallward, David Harvey, Budimir Lončar, Premendra Mazunder, István Mészáros, Antonio Negri, Prabhat Patnaik, Arundhati Roy, Robert Stam, Miroljub Stojanović, Tiqqun, Melita Zaje, Slavoj Žižek

Broj 13/14

Slavoj Žižek, Alberto Toscano, Ozren Pupovac, Žarko Paić, Chantal Mouffe, Rastko Močnik, Borislav Mikulić, Neil Leach, Julia Lesage, Milan Kangrga, Srećko Horvat, Frank Furedi, Thomas Elsaesser, Karl-Heinz Dellwo, Guy Debord, Michel de Certeau

Broj 11/12

Dora Baras, Walter Benjamin, Tomislav Brčić, Nicole Brenez, Josette Feral, Steven Jacobs, Srećko Horvat, Ivana Keser, Philippe Lacoue-Labarthe, Suzana Marjanić, Ivan Picelj, Jacques Rancière, Milivoj Solar, Aleksandar Srnec, Slavoj Žižek

Broj 06

Sven Drühl, Dan Cameron, Boris Buden, Boris Groys, Martina Matić, Marina Gržinić, Tom Holert, Martin Jay, Ješa Denegri, Mario Kopić, Leila Topić

Broj 07/08

Michelangelo Antonioni, Boris Bakal, Boris Buden, Jacques Derrida, Olafur Eliasson, Peter Weibel, Lise Bek, Ina Blom, Jonathan Crary, Aleksander Flaker, Nataša Ilić, Dejan Kršić, Zbigniew Karkowski, Mario Kopić, Tomislav Medak, Petar Milat, Rastko Močnik, Jan Simons, Feđa Vukić, Slavoj Žižek

Broj 09/10

Hannah Arendt, Gilles Deleuze, Bernard Harbaš, Brian Holmes, Ivana Keser, Vlado Kristl, Dalibor Martinis, Virgil Mihaiu, Aleksandar Mijatović, Goran Sergej Pristaš, Jacques Rancière, Jonathan Rosenbaum / Adrian Martin / Kent Jones / Alexander Horwath / Nicole Brenez / Raymond Bellour, Erik Swyngedouw, Bernard Tschumi

Od dominacije do eksploatacije i pobune

Kao marksisti djelujemo na temelju zajedničke premise da je Marxova “kritika političke ekonomije” ishodište razumijevanja društveno-ekonomskog položaja u kojem se nalazimo. No kako bismo spoznali specifičnost te situacije, moramo se riješiti i posljednjih ostataka Marxova evolucijskoga historicizma – čak i ako se čini da je riječ o samome temelju marksističke ortodoksije. Evo nam Marxa na najnižim historicističkim granama:

“U društvenoj proizvodnji života ljudi neizbježno stupaju u određene odnose, neovisne o njihovoj volji, odnose proizvodnje prikladne određenom stupnju razvitka njihovih materijalnih proizvodnih snaga (…) Na određenom stupnju razvitka materijalne proizvodne snage društva dolaze u sukob s postojećim proizvodnim odnosima, odnosno – što je samo pravni izraz za to – s odnosima vlasništva u čijem su okviru dotada djelovale. Iz oblika razvoja proizvodnih snaga ti se odnosi pretvaraju u njihove okove. Tada nastupa epoha socijalne revolucije (…) Društveni poredak nikada ne propada prije nego što se razviju sve proizvodne snage za koje je dovoljan, a novi, bolji odnosi proizvodnje nikad ne zamjenjuju stare prije nego što su materijalni uvjeti za njihovo postojanje dozreli unutar okvira dotadašnjeg društva. Stoga si čovječanstvo neizbježno postavlja samo zadaće koje mo-že riješiti, zato što će pomnije promatranje uvijek otkriti da se i sam problem pojavljuje tek kad već postoje materijalni uvjeti za njegovo rješenje ili se, u najmanju ruku, razvijaju.”

Takvo je poimanje dvostruko pogrešno. Kao prvo, kapitalizam se kao društvena pojava odlikuje strukturnom neravnotežom: antagonizam između sila i odnosâ postoji od samoga početka, a upravo on tjera kapitalizam u smjeru stalnog izazivanja revolucija i širenja – kapitalizam se uspješno razvija jer izbjegava vlastite okove bijegom u budućnost. Upravo zbog toga moramo se osloboditi “mudro” optimistične predodžbe da si “čovječanstvo neizbježno postavlja samo zadaće koje može riješiti”: danas se suočavamo s problemima za koje nema jasno zajamčenih rješenja na temelju evolucijske logike.

Hegemonija nematerijalnog rada

Kako bismo nadrasli taj okvir, moramo se koncentrirati na tri odlike koje određuju suvremeni kapitalizam: dugoročni trend pomaka s profita na rentu (u dva glavna oblika: najamninu koja se temelji na privatiziranom “zajedničkom znanju” i najamninu koja se temelji na prirodnim izvorima); znatno snažniju strukturnu ulogu nezaposlenosti (mogućnost da vas netko “eksploatira” u dugoročnome radnom odnosu doživljava se kao povlastica); i na koncu uspon nove klase koju Jean-Claude Milner naziva “buržoazijom s plaćom”.

Transformacija kapitalizma kroz realistične utopije

U ovom izlaganju istražujem široki okvir za sociološko promišljanje emancipacijskih alternativa dominantnim institucijama i društvenim strukturama. Moj je fokus u velikoj mjeri na
problemu alternativa kaptalizmu, ali velik dio onoga što ću reći može se primijeniti i na druge dominantne institucije. Želim doprinijeti normativno utemeljenoj sociologiji mogućeg, a ne tek sociologiji postojećeg.

Razvijanje teorije alternativa kapitalizmu na po-četku 21. stoljeća neodgodiva je obaveza, jer se mnogima kapitalizam danas čini kao prirodan poredak stvari. To nije uvijek bilo tako. Tijekom dvadesetog stoljeća mnogi su ljudi kako na ljevici tako i na desnici vidjeli socijalizam kao alternativu, jedni kao obećanje emancipacije, a drugi kao prijetnju ugnjetavanja. Danas, međutim, čak i za većinu kritičara na ljevici socijalizam ne predstavlja vjerodostojnog nasljednika kapitalizma. No to ne znači da svi ljudi bez izuzetka gledaju na kapitalizam kao na dobroćudno društveno uređenje unutar kojeg čovječanstvo može prosperirati. Doista, živimo u razdoblju u kojem se mnoge tradicionalne socijalističke kritike upućene kapitalizmu čine prikladnijima nego ikad prije: ekonomska nestabilnost i kriza pogađaju živote mnoštva ljudi; nejednakost, ekonomska polarizacija i neizvjesnost zaposlenja produbljuju se u mnogim ekonomski razvijenim zemljama; kapital postaje nesputan u sve većoj mjeri, krećući se širom planeta i podrivajući demokratski kapacitet država i zajednica; divovske korporacije dominiraju medijima i kulturnom proizvodnjom; tržište se doima kao zakon prirode nad kojim ljudi ne mogu imati kontrolu, a politika kojom sve više dominira
novac nije podložna zahtjevima običnih ljudi i nije joj stalo do njihovih briga.

Kao i uvijek, vitalna alternativa kapitalizmu i danas je goruća potreba. No za specifična instutucionalna uređenja koja se uobičajilo povezivati s alternativama – socijalizam utemeljen u državnoj kontroli nad ekonomijom – ne smatra se da su u stanju ostvariti svoja obećanja. Sada se, umjesto da se na socijalizam gleda kao na prijetnju kapitalizmu, svaki govor o njemu više čini kao zastarjelo utopijsko sanjarenje, ili još gore: kao odvlačenje pozornosti s rješivih problema u stvarnom svijetu.

U nastavku teksta predlažem okvir za razmatranje ovih pitanja, koji je usredotočen na moć i baziran na ideji “realističnih utopija”. Srž tog prijedloga tiče se transformacije odnosa unutar ekonomije na načine koji produbljuju i proširuju mogućnost dosljedne demokracije. Na početku ću kratko razmotriti dvije temeljne propozicije koje su zajedničke svim varijantama kritičke i emancipacijske društvene znanosti. Ideja realističnih utopija jedan je odgovor na intelektualni izazov koji postavljaju ove propozicije.

Globalni minotaur

Ahilova peta Globalnog plana

Globalni plan se raspao zbog presudne oblikovne mane u svojoj originalnoj arhitekturi. John Maynard Keynes je tu manu uočio na konferenciji u Bretton Woodsu 1944, ali su ga Amerikanci nadglasali. U čemu se mana očitovala? U manjku bilo kakvog automatiziranog globalnog mehanizma recikliranja viška (GMRV) koji bi sistemske trgovinske neravnoteže držao pod nadzorom.

Američka je strana stavila veto na Keynesov predloženi mehanizam, međunarodnu valutnu uniju, misleći da SAD može i mora upravljati globalnim tokom trgovine i kapitala samostalno, bez obavezivanja na nekakav formalni, automatizirani GMRV. Novi hegemon, zaslijepljen novostečenim statusom supermoći, propustio je prepoznati mudrost odisejevske strategije samovoljnog vezivanja za nekakav homerski jarbol.

Manje kriptično, u Washingtonu su mislili da će globalne trgovinske neravnoteže ići u prilog SAD-u unedogled, upisujući u kamen njihov status države s vi-škom na platnoj bilanci u odnosu na ostatak svijeta. Moć darovana SAD-u ekstrakcijom viškova iz cijelog svijeta iskoristit će se benevolentno i efikasno u cilju upravljanja svjetskom ekonomijom manirom prosvijećene hegemonije. Zapravo, SAD je upravo to i radio: milostivo je reciklirao američke viškove u formi injekcija kapitala u Japan, Njemačku i ostale zaslužne regije.

Ali avaj, kreatori američke politike propustili su predvidjeti drastičnu inverziju globalnih trgovinskih neravnoteža koja će postaviti SAD u dotad nepoznatu poziciju države s deficitom na platnoj bilanci. Tijekom perioda tvrdokornosti kasnih ‘40-ih, arhitekti Globalnog plana očito su propustili uzeti za ozbiljno mogućnost da bi manjak samoograničenja mogao odvesti SAD do praksi koje će potkopati njihov briljantni dizajn.

Razrješenje Globalnog plana

Put Globalnog plana nije bio posut ružama. Serija nesretnih okolnosti obilježila je njegovu evoluciju, a prvi udarac zadao mu je trijumf predsjednika Maoa. Ipak, kreativna reakcija na nedaće bila je vrlo impresivna; nepriželjkivani efekti razvoja događaja elegantno su se pretvarali u neplanirane, ali poželjne ishode. Već smo vidjeli kako je Korejski rat iskorišten za formiranje dalekoistočnog boka Globalnog plana. Dakle, kad se SAD uvukao u Vijetnamski rat, sličan val “kreativne destrukcije” bio je u igri.

Iako bi bilo preublaženo tvrditi da se Vijetnamski rat nije odvijao prema originalnom planu, njegova svijetla strana vidljiva je svakome tko je ikad posjetio Jugoistočnu Aziju. Koreja, Tajland, Malezija i Singapur rasli su brzo i na način koji je zbunio pesimizam onih koji su predviđali da će se nerazvijene zemlje teško uključiti na put akumulacije kapitala koji će ih izvesti iz bijede i siromaštva. U tom su procesu osigurale Japanu trgovinske i investicijske mogućnosti, rasterećujući pritom SAD koji je do ‘60-ih samostalno nosio teret generiranja dovoljne potražnje za outputomjapanskih tvornica u Europi i samom SAD-u.

Postfašizam

Najavljujem da ću biti pristran.
Vlada moje domovine, Mađarske, uz vladu Bavarske (koja je provincijalna u više aspekata) predstavlja najjači inozemni oslonac Austrije Jörga Haidera. Desničarska vlada u Budimpešti, mimo ostalih nestašluka, nastoji pregaziti parlament, suzbiti drugačije (politički) obojene lokalne samouprave te marljivo proizvodi i nameće novonastalu službenu ideologiju uz pomoć mnogih ekstremnodesničarskih lumpenintelektualaca i više neonacista. Surađuje s fašističkom partijom koja je, nažalost, zastupljena u parlamentu i koja je otvoreno i zlobno antisemitska. Dužnosnici premijerova ureda provode suptilnu reviziju holokausta. Televizija pod upravom vlade daje prostora antiromskom rasizmu. Navijači najpopularnijeg nogometnog tima u zemlji uglas skandiraju o vlaku koji kreće za Auschwitz. (Predsjednik kluba je ministar, a ujedno i čelnik stranke.)

U prizemlju Srednjoeuropskog sveučilišta (CEU) u Budimpešti postavljena je izložba koja govori o događanjima otprije desetak godina. Vidljiva je i jedna tajna snimka iz 1988, na kojoj me sadašnji mađarski premijer vlastitim tijelom brani od pendreka komunističke interventne policije. Deset godina kasnije, ista ta osoba postavila je komunističkog načelnika policije za ministra unutarnjih poslova, odnosno za drugu ili treću osobu po ovlastima u vladi. Politički konflikti između nekadašnjih prijatelja i saveznika uglavnom su postali ozlojeđeni. Ni ovaj slučaj nije izuzetak. Aktivan sam sudionik rastućeg antifašističkog pokreta u Mađarskoj, držim govore na masovnim skupovima i demonstracijama. Naši neprijatelji – kao konkretne osobe – suviše su nam blizu. Zbog toga se ne mogu smatrati nepristranim promatračem.

Pojava koju nazivam postfašizmomnije karakteristična isključivo za srednju Europu. Ni najmanje. Njemačka, Austrija, Mađarska su, naravno, posebno značajne iz svima očiglednih povijesnih razloga. Ponavljanje poznatih fraza ovdje drugačije odjekuje. Nedavno sam vidio da ruše staru ciglanu u trećem distriktu Budimpe-šte (Starom Budimu). Čuo sam da će se na njenom mjestu graditi urbane vile. Tu su židovi čekali svoj red prije no što bi bili prevezeni u jedan od koncentracijskih logora. Isto tako su mogli izgraditi vikendaško naselje i na mjestu Treblinke. U ovom dijelu svijeta možda bi trebalo biti oprezniji nego drugdje budući da zbog povijesnih razloga nema osnove za presumpciju nevinosti. Postfašizam je, stoga, niz politika, praksi, rutina i ideologija koje nalazimo posvuda u današnjem svijetu i koji svuda, osim u istočnoj Europi, imaju slabe ili nikakve veze s nasljeđem nacista: nisu totalitarne, nisu nimalo revolucionarne, ne temelje se na nasilnim masovnim pokretima i iracionalističkoj, voluntarističkoj ideologiji te se ni u šali ne poigravaju s idejom antikapitalizma.

Kako ovo možemo nazivati fašizmom, makar i s prefiksom “post”?

Postfašizam lako pronalazi svoj kutak u svijetu globalnog kapitalizma: ne ruši izbornu demokraciju niti dominantne oblike predstavničke vlasti. Međutim, čini ono što smatram karakterističnim za sve vrste fašizma, pa tako i za varijantu koja je nastala nakon pada totalitarnih sistema. Sans Führer, sans jednopartijska vlast, sans SA ili SS, [postfašizam] obrće tendenciju prosvjetiteljstva da građanstvo stopi s uvjetom ljudskoga [conditio humana].