Kriza u obrazovanju

Opća kriza koja je obuzela suvremeni svijet, posvuda i gotovo u svakoj sferi života, manifestira se različito u svakoj državi, obuhvaćajući različita područja i pripremajući različite oblike. U Americi je jedan od njezinih najkarakterističnijih i najznakovitijih aspekata krize koja je, barem u posljednjih deset godina, postala politički problem na najvišoj razini, o kojem gotovo svaki dan piše tisak.

Zasigurno nije potrebno imati bujnu maštu da se otkriju opasnosti sve većeg pada razine osnovnih standarda u cjelokupnom obrazovnom sustavu i ozbiljnost problema koju su pravilno istaknula brojna nastojanja obrazovnih autoriteta da spriječe daljnje propadanje. Ipak, ako usporedimo ovu krizu u obrazovanju s političkim iskustvima drugih zemalja u dvadesetom stoljeću, s revolucionarnim previranjima nakon Prvog svjetskog rata, s koncentracijskim logorima, ili čak s općom depresijom koja se širi Europom od kraja Drugog svjetskog rata, teško je krizu u obrazovanju shvaćati onako ozbiljno kako bi trebalo. Doista je izazov promatrati je kao lokalni fenomen, nepovezan s većim problemima stoljeća, za koji treba okriviti neke posebnosti života u Sjedinjenim Američkim Državama, a kakvih nema u ostalim dijelovima svijeta.

Da, da je sve ovo točno, kriza u našem obrazovnom sustavu ne bi postala političko pitanje, a obrazovni autoriteti ne bi bili nemoćni i bavili bi se tim problemom na vrijeme. Ovaj problem svakako se ne svodi na puko pitanje zašto Johnny ne zna čitati. Štoviše, uvijek želimo vjerovati da se bavimo specifičnim problemima koji ne prelaze povijesne i nacionalne okvire, te su važni samo onima koji su njima neposredno pogođeni. Baš se to vjerovanje u naše doba stalno pokazuje netočnim. Možemo kao opće pravilo u ovom stoljeću uzeti činjenicu da štogod je moguće u jednoj zemlji jednako je moguće, u bližoj budućnosti, u gotovo svakoj drugoj.

Izuzev ovih općenitih razloga zbog kojih bi laicima bilo preporučljivo baviti se problemima na područjima o kojima, u specijalističkom smislu te riječi, ne znaju ništa (poput mene, obzirom da nisam stručnjak na polju obrazovanja, a bavim se krizom u obrazovanju), postoji čak jedan bolji razlog zbog kojeg bi se trebalo baviti nekom kritičnom situacijom koja ga izravno ne dira. I to je prilika, ukoliko se zaista radi o krizi — koja razara fasadu i miče predrasude — za istraživanje i propitivanje svega što je ogoljeno do same biti stvari, a bit obrazovanja je natalitet, činjenica da se na svijetu rađaju ljudska bića. Nestajanje predrasuda jednostavno znači da smo izgubili odgovore na koje se obično oslanjamo, a da i ne shvaćamo da su u osnovi to odgovori na pitanja. Kriza nas vraća na sama pitanja i od nas traži stare ili nove odgovore, no u svakom slučaju traži izravnu prosudbu. Kriza postaje katastrofa samo kad na nju odgovorimo unaprijed oblikovanim prosudbama, to jest predrasudama. Takav stav ne samo da produbljuje krizu, već time gubimo pravo na realno iskustvo i priliku za razmišljanja koje ono nudi. Bez obzira na to kako se jasno neki općeniti problem može prikazati u trenucima krize, nikad nije moguće u potpunosti izolirati element univerzalnosti od točno određenih i specifičnih okolnosti u kojima se kriza događa. Iako kriza u obrazovanju možda pogađa cijeli svijet, karakteristično je to da nam se čini da je najgora u Americi, iz razloga što možda jedino u Americi kriza u obrazovanju može zaista postati neki čimbenik u politici. U stvari, u Americi obrazovanje ima različitu i, politički gledano, neusporedivo važniju ulogu nego u drugim zemljama. Tehnički, naravno, objašnjenje leži u činjenici da je Amerika oduvijek zemlja useljenika; očito je da se jako teški proces sjedinjavanja najrazličitijih etničkih skupina — koji nije potpuno uspješan, ali je neprestano uspješniji nego što smo očekivali — može postići samo putem školovanja, obrazovanja i amerikanizacije useljeničke djece. Obzirom da većini te djece engleski nije materinji jezik, već ga moraju učiti u školi, škole očito moraju preuzeti uloge za koje se u nacionalnoj državi pretpostavlja da ih obavlja obitelj. Nadalje, još je od presudnijeg značaja za naše razmatranje uloga koju kontinuirano useljavanje ima u političkoj svijesti i mentalnom okviru zemlje. Amerika nije tek kolonijalna država koja ima potrebu za useljenicima da bi se napučio neki prostor, koji bi imao nezavisnu političku strukturu. Za Ameriku je odredbeni faktor oduvijek bio moto otisnut na svakoj novčanici dolara: Novus Ordo Seclorum, Novi svjetski poredak. Useljenici, pridošlice, su državi garancija da ona predstavlja novi svjetski poredak. Značenje, tog novog svjetskog poretka, to osnivanje novog svijeta nasuprot starom, bilo je i jest još uvijek dokidanje siromaštva i potlačenosti. No istodobno, veličina toga leži u činjenici da se od početka taj novi poredak nije isključio iz izvanjskog svijeta — kao što je inače bio slučaj kod osnivanja utopističkih zajednica — da bi mu se suprotstavio kao savršen uzor, niti mu je svrha provođenje imperijalnih težnji ili propovijedanje Evanđelja drugima. Njegov odnos s vanjskim svijetom od početka karakterizira činjenica da su u ovoj republici, koja je naumila ukinuti siromaštvo i ropstvo, dobrodošli svi siromašni i porobljeni na zemlji. Riječima Johna Adamsa iz 1765. godine — što je prije Deklaracije nezavisnosti- “Oduvijek smatram naseljavanje Amerike početkom općeg zakona i plana Providnosti za prosvjetljenjem i oslobođenjem porobljenog dijela čovječanstva cijelog svijeta. To je osnovna namjera osnovnog zakona u skladu s kojim je Amerika započela svoje povijesno i političko postojanje.

Broj 09/10

Hannah Arendt, Gilles Deleuze, Bernard Harbaš, Brian Holmes, Ivana Keser, Vlado Kristl, Dalibor Martinis, Virgil Mihaiu, Aleksandar Mijatović, Goran Sergej Pristaš, Jacques Rancière, Jonathan Rosenbaum / Adrian Martin / Kent Jones / Alexander Horwath / Nicole Brenez / Raymond Bellour, Erik Swyngedouw, Bernard Tschumi