Derridino otvaranje temama etike, pravde, Drugog jasno se razvija krajem osamdesetih godina. Međutim, može se reći da je Derrida već od svojih ranih radova otvorio jedan dijalog sa etičko – političkom problematikom. Derridin otklon ka praktičkoj filozofiji datira takoreći od susreta sa Lévinasovom filozofijom i recepcijom koncepcije Drugog.
Derrida će 1967. godine objaviti knjigu L`Ecriture et la différence, gdje se nalazi tekst Violence et Métaphisique – Essai sur la pensée d `Emmanuel Lévinas U tom tekstu Derrida se bavi problemom tradicionalne relacije između metafizike i etike. Kroz Levinasovo djelo, Totalité et infini Derrida razmatra koncepciju pravde kao odnosa sa Drugim.
Iste godine pojavljuje se i knjiga La Voix et le phénomène koja se pored kritike funkcije jezika i pisma u Husserlovoj fenomenološkoj filozofiji bavi i problemom tradicionalne metafizike razumljene kao ‘metafizike života’. Kao alternativu tzv. filozofiji života kao prisutnosti Derrida uvodi mogućnost promišljanja stanja smrti kao metafizike odsustva.
Mistični temelj autoriteta, djelo koje se pojavljuje 1990. godine predstavlja zvaničnu uvertiru u problematiku fantomskog. Ono što će neki interpretatori Derridine misli primijetiti u novoj fazi Derridine misli jeste recepcija Marxove naslijeđa. Kako piše Bernard Sichère u Cinquante ans de philosophie française: ‘kroz različite perspektive izvjesni mislioci su se usmjerili ka izvjesnom kritičkom čitanju političkih filozofija Moderne, naročito Marxove filozofije, određene ne više smislu prihvaćanja ili njenog odbacivanja u cjelini kao dogmatski zatvorene, već naprotiv, upravo kao izvjesne otvorene misli’.
Retour à Marx francuskog filozofa Sichère objašnjava njegovim opiranjem novoj opće prihvaćenoj ideji ‘smrti Marxa’, ponovnim čitanjem njegovih tekstova, gdje Derrida pokazuje kako se u njegovom djelu, na isti mah, ukrštavaju teme poput pravde, prava, naslijeđa i mesijanizma. Sablasti Marxa su svojevrstan nastavak promišljanja razumijevanja odnosa prava i pravednosti i njihovih uvjeta koji autor počinje da načinje u djelu Force de loi.
Na samom početku Force de loi Derrida podsjeća na Paskalovo razumijevanje prava kao nečega što je uvjetovano silom: ‘pravda bez sile je nemoćna (drugim rečima, pravda nije pravda, ona nije obnovljena ako nema silu, jedna nemoćna pravda nije pravda , nije u pravom smislu), sila bez pravde je tiranska. Pravda bez sile je kontradiktorna, jer uvijek postoje zli; sila bez pravde je za osudu. Treba dakle staviti zajedno pravdu i silu; i tako tumačiti da ono što je pravedno bude jako ili ono što je jako bude pravedno.’ Pravo po svojoj definiciji bi trebalo biti sve što nije ne-pravo (non-droit, tort). Svako društveno uređenje zasniva se na nekom pozitivnom pravu, ali svaki društveni poredak nastaje prilikom s-provođenja sile ili nametanja nekog pravnog akta kao što smo to mogli vidjeti u Paskalovom razumijevanju prava i sile, koje Derrida naziva osnivačko nasilje a koje se provodi kroz rat i revoluciju. Na taj način svako pravo u svom korijenu je ne-pravo tako da ne postoji mogućnost odlučivanja o nekoj pravičnoj odluci. Svaka pravična odluka je nemoguća budući da je pravna odluka svojstvena nekom subjektu a pravičnost kao mogućnost prava je društvena ili objektivna instanca. Derrida uvodi pojam neodlučivosti kao osnovni modus pravičnosti koji predstavlja uvjet ‘sve odlučivosti’ Radi se o kritici strukturalističkih opozicija – kao što je svako pravo zasnovano na ne-pravu tako i odluka ima u osnovi ‘neodlučivi’ karakter. Riječ je o diskutabilnosti paralelizma između pravedne i legitimne odluke: ‘jedna odluka koja ne bi iskusila neodlučivo ne bi bila slobodna odluka, bila bi samo programska primena ili odvijanje jednog proračunljivog procesa. Ona bi možda bila legitimna ali ne bi bila pravedna.‘ Svaka pravedna odluka pretendira na univerzalno, tj. na metafizičko iskonsko važenje a s obzirom na subjektivni karakter ona tu karakteristiku ne može nositi. Tu nalazimo jedno vječno odlaganje/iščekivanje pravde i to kako smo vidjeli kroz dva momenta: kroz njenu suštinu u ne-pravu i njen ‘neodlučivi’ karakter. Da bi riješio enigmu pravednosti Derrida se okreće problematici Sablasti, koje najavljuje već u Force de loi kao ‘duh neodlučivog’ (ghost of the undecidable), koji u tom kontekstu ‘boravi u svakoj odluci ili je pohodi sprečavajući je da dođe u prisustvo ili da bude viđena kao samo-odobrena (self-authorized) i neoboriva (inviolable)’.