Delirious media

Živim u doba informacija. Ne živim u doba informacija. Tišina je. Buka je. Vrijeme je to medija koje poriče jasne razlike između agresije, rata ili humanitarne intervencije. Sekunde i minute medija vole biti ispunjene bizarnostima, ali ne i onima koje previše uznemiruju savjest dominirajućeg ekonomskog tijela.

Vrijeme je to u kojem je ljudsko tijelo tek mjesto razračuna, dvoboja, potrošačkog eksperimenta, radnog potencijala; mjesto pregovora za nadilazeće modele društva, njihov alibi i njihova hipoteka. Od tijela će jedino preostati podaci o DNA i još uvijek aktualan i autentičan skup otisaka prstiju, a koji paradoksalno ima vrijednost samo ako je tijelo još živo. Samo do tih 28 tisuća dana, koliko nam je u ovom trenutku svakom dano prosječno za život.

Možda se uskoro prosjek dana još poveća. Gledam na televiziji zadovoljnog europskog radnika u komunikacijskoj industriji kako kaže da je nakon uspješnog štrajka dobio povišicu. Tko će nadoknaditi razliku? Profit kaže da razlika mora biti nadoknađena. Možda to odrade radnice u Indoneziji? Imaju li one svaka svojih 28 tisuća dana? Toga u medijima nema. Jer vrijeme je u medijima dragocjeno, a ono je i onako potrošeno na reklame brandova koje imaju svoje pogone na tim prostorima. Pomama je za visokokvalitetnim jezerskim grgečom iz Tanzanije. Ima li ribar s tog jezera neobičnog naziva Viktorijsko, svojih 28 tisuća dana? Vrijeme je u medijima predragocjeno. I sama živim u okruženju utemeljenom na potrošačkim klasama koje prolazi vječitu bolnu tranziciju politizacije medija, duha i tijela, ženskog i muškog. Gledam, slušam, vijesti koje su beskrajna drama čija je bit transformacija. Stari mitovi, novi mitovi. Mutanti. Politička, ekonomska i medijska administracija bodri nad tih 28 tisuća dana od čega prosječno 14 tisuća dana radnog potencijala svakog od nas. Koliko li je to televizijskih sekundi? Razgraničenja područja djelovanja stoga, što ih zovem grubo odijeljeno umjetnošću, politikom, zbirom društvenih i prirodnih znanosti sve se više preklapaju s demonstracijom raspada ekološkog, psihološkog i fizičkog tijela. Ne živim u doba informacije nego u doba medija, doba ikonografija i ikonoklazama istodobno.

Recimo da vam ovdje zapravo ne pričam o sebi nego da vrijeme koje protječe priča kroz mene. Vrijeme je zapravo jedino što podjednako svi osjećamo, ili još bolje ‘posjedujemo’. Vrijeme je potpuno bezlična kategorija. Ali kad kažem sporost ili brzina, tu već počinju trzaji, tikovi nestrpljenja. Televizijski dokumentarac o brzini. Prizori iz života? Prvi primjer: Zatvaranje lifta: dvije do četiri sekunde. Drugi primjer: U jednoj milisekundi metak ulazi u lubanju i izlazi iz nje. Vidimo to usporeno u filmovima akcije. Za trajanja nanosekunde isti metak potpuno miruje. Pojmimo u sekundama, ali ne prestajemo razmišljati kako ovladati nanosekundama. Neuroza je postala normalno stanje. Je li kao takva proširila pojam bolesti ili pojam normalnosti?

U svijetu medija lišenom praznine i tišine gdje svaka površina vrišti, a svaka je tišina ispunjena, ideja vremena, sasvim mala ideja privatnog vremena, polako iščezava. Uzmimo komunikacijsko vrijeme. Ono koje se prodaje na impulse, kao neosporno najunosniji profit, nadzirano je dvostrukim otkucajima. Prodaja intimnosti na impulse ide u prilog najsnažnijim korporacijama — telekomunikacijskim. Najvrjednija sirovina najbrže rastuće industrije danas je bestežinska informacija. Najunosniji je profit trgovina emocionalnim kontaktima. Otkupljivanje impulsa znakovit je način života. To je istodobno osluškivanje i nadziranje ljudskih potreba. Daleko od Tesline ideje bežične, besplatne telekomunikacije nalazimo se u rascjepu otkupa vlastite intime i doprinosa činjenici da za nekoliko godina ne samo da više nećemo biti korisnici i usmjeravati tehnologiju svojim potrebama već će nam možda jedina sloboda biti sloboda odlučivanja kojem ćemo proizvođaču bežičnih ili kakvih drugih komunikacija biti vjerni. To su otprilike okviri slobode našeg vremena. Vrijeme se mora imati, pa makar simbolično. Vrijeme se mora dramatično skraćivati. Istina, brzo vozilo kompresira vrijeme i relativizira kilometražu no ciljevi se također postavljaju sve dalje. Ručni ili džepni sat je nekada davno bio vrijednost. Ako ga sentimentalno dovedemo u vezu s vremenom možda i neki osobni kapital, ili barem osjećaj kontrole vlastitog vremena. Sat je danas privjesak, izgubio je svoju mistiku. Stanovnici jednog nigerijskog sela satove (pogađate, kineske proizvodnje) nose isključivo kao narukvice. Bijele sportske tenisice ne habaju za sportske ciljeve nego ih nose kao ogledne primjerke koje lašte do vrištave bjeline. Sat kao narukvica, civilizacija kao dekoracija. Uistinu kome je potrebna civilizacija iluzornih simbola izobilja. Izokretanje prihvaćenih prioriteta važnosti dobiva nove dimenzije iščitavanja.

Najveća misija masovnih medija nije u prenošenju činjenica već u proizvodnji straha. Strah kao marketinški poticaj, strah kao kontrolni mehanizam moći. Rastući strah od imigranata, homoseksualaca, lezbijki, svećenika pedofila, urušavanja tradicionalnog pojma obitelji, samohranih majki, masovnih ubojstava u školama, bioterorizma, AIDS-a, narkotika… sve su to rezervni konglomerati za stilske vježbe masovnih medija, trajno kaotične postavke nesređene specifične težine, prioriteta i važnosti za odvlačenje pažnje s glavnog pitanja stvarnih konstelacija moći. Moći nekolicine nad mnoštvom, neodgovornosti i bahatosti nekolicine nad mnoštvom. Moći korporacija kakva je uostalom i sama industrija vijesti koja se u svjetskim okvirima može svesti na monopol tek nekolicine izvora.