>Kako uhvatiti i uobličiti nepostojano, prolazno i ugroženo?… Iskustvo urbanog okoliša daje odgovor. Konačno, upravo u Metropolisu se čovjek navikne na, i počne cijeniti, kratkotrajnost.
Gradovi su — i oduvijek su bili — vrlo diferencirana mjesta koja izražavaju heterogenost, različitost aktivnosti, uzbuđenje i užitak. Oni su rasadnici za stvaranje i eksperimentiranje s novim filozofijama, političkim i društvenim aktivnostima. Još od Platonove ‘Republike’ gradovi se poistovjećuju s mjestima građanskog djelovanja i kreativnih susreta, kao i birokratskih intriga i elitističkih igara moći. To su arene za nepotlačene aktivnosti i želje, ali su istodobno puni sustavne moći, opasnosti, potlačenosti, dominacije i isključivosti. Smanjivanje tenzija između tih dijalektičkih blizanaca, emancipacije i obezvlaštenosti, oduvijek je bila hrana urbanim planerima, arhitektima i dizajnerima, od najranijih dana urbanizacije. Ipak, grad — a osobito suvremeni grad i nije lako ukrotiti. Posljednjih desetljeća parametri urbanog života su krenuli u novim smjerovima, te su se brzo izvukli iz spona kojima su ih modernistički urbani dizajn i menadžerska urbana djela pokušala zarobiti. Domena urbanog počela se širiti preko granica koje su zacrtali veliki tvorci, a unutarnje uređenje se srušilo kad je vrtlog društvenih, kulturnih, ekonomskih, političkih, estetskih i ideoloških promjena odnio posljednje čuvare očito malaksalog urbanog poretka. Urbani multipleks je postao, više nego ikad prije, fragmentirani kaleidoskop naoko nepovezanih prostora i mjesta, kolaž i šarenilo slika, znakova, funkcija i aktivnosti koje su unatoč svemu globalno povezane na stotinu načina.
Vrtlog nedavnih promjena koji je zahvatio urbane sredine su mnogi predskazivali kao radikalni raskid s modernizmom i najavljivali svanuće postmodernog doba. Omanja knjižnica pokušala je opisati obrise tih novih vremena koja bi trebala doći: ‘efemeralnost’, ‘prizor’, ‘brzina’, ‘kompresija vremena / prostora’, ‘beskrajnost’, ‘netotalitarističko’, ‘estetizirano’, ‘narodno’ su samo neki od jezičnih trikova koji su poistovjećeni s postmodernizmom.
Taj doprinos, kao prvo, tvrdi da narodni prijelaz u postmodernističku urbanost prije označava potvrdu snaga modernizma. Prefiks ‘Post-’dramatičnu koji prati podosta urbanističkih i kulturnih rasprava u posljednja dva desetljeća sa zadovoljstvom je ignorirao nemilosrdne i ubrzane zahtjeve kontradiktornih pokreta modernizma. Zajedno s Davidom Harveyem u knjizi ‘The Conditions of Post — Modernity’ (Uvjeti Postmodernizma), htio bih ustvrditi da — suprotno zagovornicima ‘postmodernog obrata’ — da posljednja dva desetljeća, ako ništa, svjedoče o povratku — osvetničkom — procesa modernizacije, koji se kontradiktornom dinamikom oslobađaju čahure u kojoj su ga menagerski kapitalizam i planirana moderna poslijeratnog doba pokušali zarobiti; dinamika koja se u prostoru manifestira novim, kompleksnim i kontradiktornim oblicima.
U drugom dijelu obratit ćemo pažnju na nove uvjete i pukotine koji prožimaju suvremenu urbanizaciju. Diferencijacija i fragmentacija na svim razinama prirodna je posljedica internacionalizacije, globalizacije i polaganog nametanja totalizirajuće potrošačke kulture. Potrošačka kultura, koja je heterogena, u stalnoj mijeni i širenju, ‘u potpunosti je okupirala društveni život’. Napetost između točno određenih/regionalnih kultura, rastućih inter i intra-regionalnih suprotnosti i podjela, mrvljenje i širenje cjelovitih, lokalnih, regionalnih ili nacionalnih identiteta unutar homogenizirajućeg globalnog kulturnog krajolika proizvodnje i potrošnje, izazvala je veći (lokalni) otpor prema nametnutim kulturnim normama koje se vrte oko tiranije tržišnog staljinizma u porastu. Te radikalni otpori često imaju globalan oblik, obzirom da se ponekad omasovljavanju na čudan, često duboko uznemirujući način. Radikalna promjena urbanog tkiva New Yorka, koja se dogodila 11. rujna 2001. jest strašan podsjetnik kako ‘lokalni’ otpor protiv tiranije određenih oblika modernizacije može postati globalan.
Povećana diferencijacija lokalnog, uz globalnu integraciju, prouzročila je pukotine, prelome i napetosti svih vrsta: klasni, spolni, seksualni, etnički i drugi odnosi su ili srasli zajedno ili su raspali na više dijelova. Grupni afinitet je zamijenjen politikom identiteta, u kojoj je tijelo središnji locus borbe. Tijelo kao diskurzivni i materijalni entitet postaje mjesto za prezentaciju sile, ali i mjesto iz kojeg izvire otpor i borba: žene, gayevi i lezbijke, radnici, etničke manjine, nezaposleni, useljenici, izbjeglice, bombaši samoubojice, urbani društveni pokreti, supkulture mladih, kulturni pokreti, beskućnici, aktivisti zelenih, postmaterijalistički i postsocijalistički pokušaji da se rekonstruira identitet i samosvijest, zahtjev za prostorom u kojem je moguće izraziti želje, identitet i svijet u kojem žive; identitet koji je postao višestruk i podanički.