Bernard Tschumi, arhitekt švicarskog porijekla (Lausanne, 1944.) s boravištem u New Yorku i Parizu jedan je od najutjecajnijih teoretičara i praktičara suvremene arhitekture. Pažnju stručne javnosti prvo je privukao tekstovima, pedagoškim radom i koncpetualnim projektima poput Fireworks, Manifesto, 1974.; Advertisements for Architecture, 1975. ili Folies za Dokumentu u Kasselu, 1980. u kojima je putem ne-arhitektoničnih sredstava (plakat, kolaž, tekst, dijagram…) i konceptualnih strategija pokušao postaviti pitanje o proširenom poimanju arhitekture «nakon modernizma» i napuštanja posljednjeg stadija klasicističkog, vitruvijanskog kanona sinteze forme, funkcije i konstrukcije. Pri tome je načinio i značajan iskorak od shvaćanja arhitekture kao plastičke umjetnosti obzirom da je nezainteresiran za čistu formu, pa tako i za njeno doslovno grafičko-estetsko posredovanje što ga bitno razlikuje od brojnih drugih arhitekata -avangardista te generacije poput Zahe Hadid ili Daniela Libeskinda koji su konceptualizaciju svojih ideja više voljeli artikulirati izrazito vizualnim, estetiziranim sredstvima. Tschumi nije nikada upao u klopku često naivnog prevođenja filozofije dekonstrukcije u prostorne figure upravo zato što se bavio teorijom arhitekture kroz napor pisanja analitičkog teksta i pravih teorijskih istraživanja, a ne isključivo putem metateorijskih projekata, ili vizualnih teorijskih koncepata. Njegovo široko obuhvaćanje najrazličitijih utjecaja i «prevođenje» diskursa i iskustava drugih autora, od Joycea do Bathailllea, čini njegove misli izrazito gibkim i podatnim za višestruka iščitavanja.
Tschumi je arhitekturu sustavno problematizirao kao kulturološki fenomen usko povezan sa širim društvenim kontekstom i različitim fenomenima kompleksnosti i proturječnosti postindustrijskog društva, pa je za njega građenje tek posljednji korak u intelektualnom procesu istraživanja pitanja, parafrazirajući Kahna, što arhitektura želi biti? Dok se većina njegovih suvremenika bavila ili formalističkim preokupacijama i povijesnim referencama ili pak uvozom lingivističkih kritičkih alata u arhitekturu shvaćenu kao tekst, Tscuhumi inzistira na tjelesnosti i želji, na događajnosti arhitekture, na, njegovim rječnikom rečeno, eventu i programu: ‘Bit arhitekture nije niti funkcija (pitanje korištenja), niti forma (pitanje stila), nije čak niti sinteza funkcije i forme, nego spajanje mogućih kombinacija i permutacija između različitih kategorija analize- prostora, pokreta, događaja, tehnike, simbola i sličnog…’ (Architectural Review, Lodnon, Aug 1989, str 57)
Prvu realizaciju ostvaruje u Parizu, gdje pobjedje na natječaju za Parc La Vilette provedenom 1982-83 primjenjući postupak «destrukturiranja strukture». Projekt je građen više od deset godina ali je odmah stekao reputaciju «parka za 21. stoljeće», gotovo manifestno objavljujući metodu planiranja u kojem je proces nastanka projekta jednako bitan kao i projekt sam. Park izgrađen u sklopu monumentalnih mitterandovih Grands Traveaux je zaživo kao popularni ambijent u nekada zapuštenoj četvrti, a koncept projekta je izazvalo veliku pozornost među arhitektima jer je nudio autentično nov način razmišljanja otvoren za daljnje primjene. Slijedio je niz pobjeda na natječajima i nekoliko realizacija među kojima se ističe višenamjenska hibridna zgrada s bibliotekeom u skopu Columbia University u New Yorku. Pred dovršetkom mu je Novi muzej Akropola u Ateni, sagrađen nad vrijednim iskopinama u podnožju Akropole, udaljen svega 300 metara od Partenona.
Bernard Tschumi je bio dekan Škole za arhitekturu, urbanizam i zaštitu graditeljskog nasljeđa Sveučilišta Columbia, New York i gostujući profesor na brojnim svjestkim sveučilištima.