Društveni pokreti od trga Tahrir do Trga slobode (Liberty Square) na različite su načine postavili pitanje prostora i političkog autoriteta.
Ipak, moguće je da postoji pristranost u pristupanju ovom pitanju uglavnom na razini međunarodnih ili transnacionalnih aktivnosti, bilo u formi “globalizacije” ili imperijalizma. Nekako vjerujem da vas to što regionalne prostorne strategije novih laburista jednostavno nisu bile toliko zanimljive kao strategija “Green Zone” Bushove administracije u Iraku zabrinjava koliko i mene.
Posve je prirodno da je u prošlom desetljeću “prostorni obrat” socijalne teorije bio ponajviše vezan uz pitanje imperijalizma. Ne možemo reći kako je jedini povod tomu činjenica da se na inženjerski korpus američ-ke vojske u gradnji idiličnih postrojenja, stalnih vojnih baza i zidova razgraničenja moglo naići u Iraku. Potonji su već i sami po sebi zanimljivi tipovi prostorne aktivnosti. Razlog je sljedeći: kada država projicira politički autoritet izvan vlastitog suverenog, omeđenog teritorija i kreće u provođenje zadaće organiziranja političkog prostora druge države, varljiva prirodnost i očiglednost odnosa između prostora i političke vlasti nužno postaje predmetom problematiziranja. Teritorijalna vlast poprilično nalikuje onome što i jest: izmišljotina, proizvod, višeslojna težnja ka prisili, kulturalni rat, politička organizacija, ekonomska strategija, materijalni poticaji, simbolička organizacija, izgradnja, rekonstrukcija i pomicanje unutarnjih granica i tako dalje. Odjednom metode pomoću kojih smo i sami podčinjeni postaju vidljive. Odjednom imamo priliku vidjeti kako je sve konstruirano: ne zovemo to uzalud “izgradnjom države”. Derek Gregory pokazao nam je kako puno toga možemo nau-čiti na primjeru gradova koje je oskvrnuo imperij.
Državni teritorij kao društveni odnos
Budimo pošteni, stvari nisu tako jednostrane kakvima ih prikazujem. Nedvojbeno stoji kako je tijekom “urbanizacijskog” buma šezdesetih i sedamdesetih zanimanje za ustrojstvo gradova, gradskih općina, županija i regija bilo znatnije. Kao teoretičari društva, Henri Lefebvre i njegov učenik Manuel Castells preuzeli su vodstvo, dovodeći u pitanje usađene pretpostavke čikaške škole “urbane teorije” i dijelom odgovarajući na žakerije 1968. te na program urbane racionalizacije francuske države. Svaki od njih razumio je na drukčiji način – Lefebvre kao marksist-humanist, Castells kao altiserijanac – kako je ideologija “urbanizma” koja se pojavila u vrijeme kada je podjela na urbano i ruralno u bitnome odumirala – simptomatična te kako je s gradom u njegovoj staroj formi određenog tipa izolirane košnice trgovine i kulture – svršeno. Ta je ideologija skretala pažnju na određene realne dugoročne trendove, blisko povezane uz državu i njezine funkcije alokacije proizvodnih jedinica te osiguravanja uvjeta za kolektivno konzumiranje (stanovanja, zdravstva, obrazovanja, gradske rasvjete, odvoza smeća itd.) te u proširenom smislu omogućivanja reprodukcije radne snage. No, pojašnjenje ovih pitanja zamagljeno je stavljanjem u uporabu objekta “urbano”, kojem je manjkala točna definicija. “Urbano” je shvaćeno kao ono što se referira na set društvenih neprilika, političkih antagonizama itd. unutar i između definitivno društvenih klasa i interesa, koje je iziskivalo sofisticiraniju društveno-prostornu analizu kako bi se izašlo na kraj sa skalarnom reorganizacijom koja je kao strateška baza za produkciju bila globalna i nije utjecala samo na metropolitansko područje, već i na status nacionalnih država. Takav tip analize, mjestimice nabujao poststrukturalistič-kim aditivima, godinama je bio održavan od ljudi poput Neila Brennera, Davida Harveyja, Ire Katznelsona i Mikea Davisa. U posljednjih nekoliko godina ti su radovi nedvojbeno dobili na važnosti. Primjerice, iako se Right to the City (Pravo na grad) Davida Harveyja samo nastavlja na njegovu dugoročnu istraživačku agendu, nakon pokreta Occupya doima se vrlo u duhu vremena.
