Nastanak vizualne kulture neodvojiv je od rađanja modernog društva na prijelomu 18. i 19. stoljeća. Pretpostavke za suvremeno bujanje slika, uređaja za njihovo stvaranje i odašiljanje smještene su u korjenitim društvenim, ekonomskim, tehnološkim, političkim promjenama tog doba. Usporedo s njima preobrazbu doživljava sam koncept viđenja i poimanje onog što podliježe viđenju. U osvit moderniteta potkopava se vladajuće filozofijsko utemeljivanje spoznaje u osjetilu vida koje ima začetke u grčkom mišljenju. S buđenjem anatomskog i fiziologijskog interesa za ljudsko tijelo potkraj 18. stoljeća, poglavito u okrilju medicine, viđenje gubi svoj spoznajni suverenitet. Ono se iz spoznajnog sredstva preobražava u predmet istraživanja čime je poljuljana vjera u epistemološku pouzdanost osjetila vida (na primjer, ‘razumski vid’ u Descartesa). Međutim, čini se da preobrazba viđenja u poprište običnog prije svega proizlazi iz rascjepa između ekonomske i religijske sfere.
Max Weber u klasičnom djelu Protestantska etika i duh kapitalizma (1905) pokazuje kako se nastanak modernog kapitalističkog društva temelji na prijenosu vrijednosti i vjerovanja iz religijske sfere u svjetovnu. Weber uspon ranog buržoaskog kapitalizma vezuje uz protestantsku (poglavito sedamnaestostoljetnu kalvinističkopuritansku) koncepciju božjeg poziva. Dok katolički poziv dopušta iskupljenje izvan područja svjetovnosti, protestantski poziv zahtjeva pobožno ponašanje unutar područja svjetovnog. Time religijski asketizam zahvaća djelovanje suvremenog čovjeka u njegovoj svakodnevnici, prenoseći pri tom vrijednosti i navike, poput odricanja, štedljivosti, odmjerenosti, iz sfere duhovnog u sferu materijalnog. Međutim, time ne dolazi do ukidanja svetoga, već njegovog sekulariziranja čime se božanski zakon prebacuje u područje svjetovnog i ljudskog. Stoga Weber u svojoj kasnijoj raspravi Znanost kao poziv (1918) modernitet istodobno određuje kao doba ‘uklanjanja svih čarolija iz svijeta’, kroz procese posvemašnje racionalizacije i birokratske organizacije, i kao doba religiozne svakidašnjice: ‘Mnogi stari bogovi, lišeni čarolije i u obliku bezličnih sila, ustaju iz svojih grobova, teže da zagospodare našim životima i ponovno otpočinju svoju vječnu borbu’. Proces raščaravanja svijeta kroz njegovo oslobađanje od iracionalnih vjerovanja u vjersku onostranost, koja pribavlja konačni moralni okvir za djelovanje u zemaljskom životu, ne završava u sekularizaciji. Naprotiv, kao što je to Weber pronicavo istaknuo u Protestantskoj etici i duhu kapitalizma, ‘/o/no što su reformatori u ondašnjim ekonomski najrazvijenijim zemljama našli da treba kuditi nije bilo to što je crkva previše gospodarila životom, već što je to premalo činila’. Stoga se pretvaranje svetog u svjetovno, u kapitalizmu izvrće u suprotnu težnju uzdizanja svjetovnog na razinu svetog.
Ovdje ocrtani procesi pokazuju da je sa sekularizacijom dovedena u pitanje djelotvornost opreke između svetog i profanog koju je Émile Durkheim u Osnovnim oblicima religijskog života (1912) proglasio distinktivnim obilježjem religijskog mišljenja i univerzalnom kategorijom kulture. Drugima riječima religija kao vezivanje između bogova i ljudi temelji se na prvotnoj separaciji između svetog i profanog. Religija odvaja predmete, mjesta, osobe, životinje, biljke, vode, i sl. od njihove svakodnevne upotrebe u profanom svijetu, te ih smješta u područje svetoga. ‘U povijesti ljudskog mišljenja nema primjera dvaju kategorija stvari koje se međusobno tako duboko razlikuju i tako oštro suprotstavljaju’.
Proturječja moderniteta koja su uočili klasici sociologije podvrgavaju korjenitom preispitivanju, mada s različitim teorijskim i kritičkim ishodima, Theodor W. Adorno, Walter Benjamin i Max Horkheimer. Benjamin u monumentalnom i nedovršenom djelu Passgen-Werk pokazuje kako je u uvjetima kapitalizma došlo do ponovnog začaravanja svijeta i obnavljanja njegovih mitotvornih snaga: ‘Kapitalizam je bio prirodni fenomen s kojim je novi san zavladao Europom, a s njim i ponovno buđenje mitskih snaga’. Ako se demitifikacija temelji na usponu racionalizacije, formalnih znanosti, birokracije, ekonomije, industrijalizacije, urbanizacije, s druge strane proizvodi ovih procesa u masovnoj kulturi obnavljaju stanje mitske začaranosti. Kristalizirani izraz sakralizirane svakidašnjice koju je počeo živjeti moderni čovjek, poglavito nakon 1848. godine, bili su gradovi čije je uređenje trebalo isticati progres (bijelih Europljana) kao središnju modernističku ideologiju. Razvoj industrije i otvaranje tržišta omogućilo je uspostavu ‘rajskih gradova’ na samom stari bogovi, lišeni čarolije i u obliku bezličnih sila, ustaju iz svojih grobova, teže da zagospodare našim životima i ponovno otpočinju svoju vječnu borbu’. Proces raščaravanja svijeta kroz njegovo oslobađanje od iracionalnih vjerovanja u vjersku onostranost, koja pribavlja konačni moralni okvir za djelovanje u zemaljskom životu, ne završava u sekularizaciji. Naprotiv, kao što je to Weber pronicavo istaknuo u Protestantskoj etici i duhu kapitalizma, ‘/o/no što su reformatori u ondašnjim ekonomski najrazvijenijim zemljama našli da treba kuditi nije bilo to što je crkva previše gospodarila životom, već što je to premalo činila’. Stoga se pretvaranje svetog u svjetovno, u kapitalizmu izvrće u suprotnu težnju uzdizanja svjetovnog na razinu svetog.
Ovdje ocrtani procesi pokazuju da je sa sekularizacijom dovedena u pitanje djelotvornost opreke između svetog i profanog koju je Émile Durkheim u Osnovnim oblicima religijskog života (1912) proglasio distinktivnim obilježjem religijskog mišljenja i univerzalnom kategorijom kulture. Drugima riječima religija kao vezivanje između bogova i ljudi temelji se na prvotnoj separaciji između svetog i profanog. Religija odvaja predmete, mjesta, osobe, životinje, biljke, vode, i sl. od njihove svakodnevne upotrebe u profanom svijetu, te ih smješta u područje svetoga. ‘U povijesti ljudskog mišljenja nema primjera dvaju kategorija stvari koje se međusobno tako duboko razlikuju i tako oštro suprotstavljaju’.
Proturječja moderniteta koja su uočili klasici sociologije podvrgavaju korjenitom preispitivanju, mada s različitim teorijskim i kritičkim ishodima, Theodor W. Adorno, Walter Benjamin i Max Horkheimer. Benjamin u monumentalnom i nedovršenom djelu Passgen-Werk pokazuje kako je u uvjetima kapitalizma došlo do ponovnog začaravanja svijeta i obnavljanja njegovih mitotvornih snaga: ‘Kapitalizam je bio prirodni fenomen s kojim je novi san zavladao Europom, a s njim i ponovno buđenje mitskih snaga’. Ako se demitifikacija temelji na usponu racionalizacije, formalnih znanosti, birokracije, ekonomije, industrijalizacije, urbanizacije, s druge strane proizvodi ovih procesa u masovnoj kulturi obnavljaju stanje mitske začaranosti. Kristalizirani izraz sakralizirane svakidašnjice koju je počeo živjeti moderni čovjek, poglavito nakon 1848. godine, bili su gradovi čije je uređenje trebalo isticati progres (bijelih Europljana) kao središnju modernističku ideologiju.