Normalizacija je sastavni dio postkomunističkog diskursa. Ona je, kao implicitni efekt sadržana u drugim pojmovima koji prate i opisuju stanje nakon takozvane propasti komunizma. Riječ je o pojmovima demokratizacije, privatizacije, no prije svega, tranzicije. Na prvi pogled, značenje normalizacije u tom kontekstu ne prelazi čisto deskrivptivni okvir. Mi možemo naravno reći da je demokratizacija također neka vrsta normalizacije, čime impliciramo da je nedemokratsko društvo, kao što je na primjer realsocijalističko društvo jednopartijskog sistema, suspendirane javnosti, ograničenih ljudskih prava, nazadnog gospodarstva, itd., nenormalno, što zapravo znači da ono nije u skladu s normama liberalnodemokratskog, kapitalističkog modela društva koji se danas, na globalnoj sceni, ukazuje kao model bez historijske altenative. Normalizirati se, znači dakle prilagoditi se tom hegemoniajlnom standardu. To međutim implicira još nešto: predodžbu prema kojoj je to normalno demokratsko društvo ujedno i društvo nenasilja, tolerancije, socijalnog mira, partnerstva, beskonfliktne koegzistencije razlika itd. Normalicacija u tom smislu znači također i stanovitu pacifikaciju društva, postizanje određenog stupnja društvene neproturječnosti odnosno beskonfliktnosti. Na pozadini tako shvaćene normalizacije društveni antagonizmi i konflikti izgledaju nužno kao nešto nenormalno, kao indikator stanja koje tek treba podvrgnuti normalizaciji.
Unutar postkomunističkog diskursa pojam normalizacije nadilazi međutim spomenuti deskriptivni okvir i preuzima ulogu jednog od njegovih najznačajnijih mehanizama.
Ali najprije, što je to uopće postkomunistički diskurs? Današnja teorija neće nam dati gotov odgovor na to pitanje. Ona još ne zna ni što je postkomunizam ni što tvori njegov diskurs. Stoga valja početi ispočetka.
Ako nešto takvo kao postkomunistički diskurs postoji, njegov ključni element – ono što mu uostalom daje ime – mora biti njegov odnosn prema komunističkoj prlošlosti. Razumjeti taj odnos, razotkriti njegovu narav i dohvatiti njegovo značenje bio bi prvi korak u odgovoru na pitanje: što je postkomunizam? Vjerojatno ne postoji boje mjesto na kojem se može doživjeti taj postkomuistički odnos prema komunističkoj prošlosti od mozeja komunizma, institucije u kojoj je taj odnos na programatski način konstruiran i izložen.
Pođimo stoga u jedan ot tih muzeja komunizma koji niču u posljednje vrijeme diljem bivše realsocijalističke, istočne Evrope, a posebice na području bivše Istočne Njemačke, u muzej komunizma u Varšavi. Ondje ćemo naići na neobičan izložbeni objekt koji privlači naročitu pozornost posjetitelja: par lijevih cipeal. Tekst ispod izložka objašnjava da se radi o palu lijevih cipela koje su radnici Varšavske čeličane sredinom pedesetih dobivali kao neku vrstu bonusa. (‘A pair of left shoes – a bonus that each worker of the ‘Warszawa’ Steelworks was given in the mid 50-ties.’) Što nam dakle te cipele pokušavaju reći o komunističkoj prošlosti?
Odgovor na to pitanje izgleda očigledan: da komunistički odnosno socijalistički sistem nije bio ništa drugo do čista prevara, da je radio budale od ljudi, nametnuo im iracionalan, apsurdni živor, natjerao ih da prihvate nemoguće, itd. Pa ipak, čak iako u potpunosti prihvatimo ovo simboličko značenje i spomenute dvije cipele prepoznamo kao autentični simbol komunističkog totalitarizma, njegova prezira prema ljudima i njegove absurdnosti, ostajemo na neki način zatečeni upravo provokativnom banalnošću ove simbolike: govore li nam te cipele istinu o komunizmu, kazuju li nam kakav je on odista bio u realnosti, ili, naprotiv, predstavljau neku vrstu simplifikacije komunističke prošlosti, Što dakle, ako one umjesto o nemogućnosti komunističkog sistema svjedoče, naprotiv, o našoj postkomunističkoj nemogućnosti da izađemo na kraj s tom prošlošću? Što dakle, ako nisu samo ljudi u propalom komunizmu hodali u lijevim cipelama, nego smo se i mi danas u našoj potrazi za istinom tog komunizma našli u tim istim lijevim cipelama. Možda nam jedna kulturteorijska referenca može pomoći da nađemo izlaz iz te dileme.
Kao što je poznato, Fredric Jameson je svojedobno pokušao objasniti razliku između moderne i postmoderne na primjeru dvaju para cipela: poynatih seljačkih cipela Van Gogha i Andy Warholovih Diamond Dust Shoes. U svojoj knjizi o postmoderni Jameson tvrdi, oslanjajuci se također na Heideggerovu analizu, da Van Goghove seljačke cipele – sliku koju on drži kanonskim djelom visoke moderne u vizualnoj umjetnosti – takoreći same od sebe otvaraju mogućnost svojega hermeneutičkog čitanja. One naprosto zahtijevaju od nas da rekonstruiramo onu izvornu situaciju na koju se zapravo odnose i koju kao umjetničko djelo obrađuju. Tu situaciju Jameson naziva ‘sirovi materijal’ djela. U slučaju Van Goghovih cipela taj sirovi materijal u stvari je stvarnost seljačke bijede njegova vremena, svijet reduciran na brutalnu, primitivnu i marginaliziranu seljačku egzistenciju. To je ultimativna istina tog umjetničkog djela i utoliko Van Goghova slika predstavlja neku vrstu ključa odnosno simptoma te istine koja treba biti razotkrivena u hermeneutičkom čitanju.
Warholove Diamond Dust Shoes pretpostavljaju sasvim drugu recepcijsku situaciju. One ne ostavljaju promatraču više nikakav prostor za njegovo vlastito tumačenje. Čini se, naglašava Jameson, kao da nam one nemaju što za reći. Riječ je o tome da se to umjetničko djelo više ne može podvrgnuti hermeneutičkom čitanju. Mi više nismo u stanju rekonstruirati njihov izvorni kontekst, svijet kojega bi one trebale biti ključ odnosno simptom.