“Tiče li se satirični natpis na jedoj nizozemskoj gostionici, na kojoj je bilo naslikano groblje, ljudi uopće ili posebice državnih poglavica koji su nezasitni rata ili možda čak samo onih filozofa što sanjaju. Ali budući da praktični političar rado gleda s velikom samodopadnošću na političkog teoretičara kao čovjeka koji je samo u školskom smislu mudar, te državi, koja polazi od načela zasnovanih na iskustvu, ne može svojim nestvarnim idejama nanijeti nikakve opasnosti, kojemu se uvijek može dopustiti da kaže sve što hoće, a da se iskusni državnik na to ne osvrne, to autor ovoga djela traži za sebe, da ti ljudi i kad se razmimoilaze sa spomenutim teoretičarem ostanu dosljedni i da u njegovim mislima, bačenima u svijet onako na sreću i javno iskazanima, ne naslute pogibelj za državu. Ovom bi clausula salvatoria želio autor djela izričito, u najljepšoj formi, ograditi se protiv svakoga zlonamjernog tumačenja”.
Tako počinje Immanuel Kant svoj znameniti spis o vječnom miru, spis u kojemu razrađuje nužne uvjete za kraj rata među državama. Tako primjerice 6. član tih uvjeta glasi: “Nijedna se država u ratu s drugom ne smije upuštati u takva neprijateljstva koja bi u budućem miru nužno onemogućila međusobno povjerenje, a to su: namještanje potajnih ubojica, trovatelja, kršenje ugovora, podsticanje na izdaju u zaraćenoj državi”. Prema Kantovu mišljenju, nužan uvjet za postizanje vječnoga mira među različitim državama jest uspostava republikanskoga ustava.
Uspoređujemo li Kantovo vrijeme s našim, danas se čini doista neobičnim da su države, a posebice njihovi vladari-predsjednici, uzročnici rata i protivnici vječnoga mira. Ta je iznimna uloga vladara isto tako istaknuta kod Hegela, posebice u njegovoj Filozofiji prava, predmetu opsežnih spisa mladoga Marxa. Slijedimo li tijek povijesti, vjeru u presudnu ulogu vladara srećemo u oba slučaja totalitarnih država XX stoljeća, u nacizmu i staljinizmu. I tu, ali i u slučajevima kao što je Kina pod Maom, sadašnja Sjeverna Koreja i slično, pojedinca identificiraju s represivnim režimom, te ga drže odgovornim za sudbinu zemlje. No, u većem se dijelu XX stoljeća na takve povijesne osobnosti i njihove države rijetko, osim u iznimnim slučajevima, gleda kao na liberalne, slobodne ili demokratske. Drugim riječima, identifikacija određene države s njezinim vladarem ili vođom danas je ponajprije znamenje zaostalosti, zatiranja ili represije. S druge su strane, pred Kantom i u njegovo vrijeme, dobroga i prosvijećenoga vladara držali jedinom alterativom represiji. Dakle, društvena i politička vlast bile su u rukama maloga broja ljudi i društvo je bilo iznimno raslojeno. Naša su suvremena društva upravo oprečnost tomu, budući da se mikrofizika moći i vlasti, uporabimo li izričaj Michela Foucaulta, širi posvuda. Jer rasplinula se i proširila tako široko, pa se pitanja poput rata i mira više čine posljedicom prirodnih sila negoli pak volje i odlučivanja malenih skupina ili čak pojedinaca, to jest takozvanih povijesnih osobnosti. Čini se da su suvremene vođe zbog iznimne društvene i političke kompleksifi kacije sposobne u po-najboljem slučaju samo pomaknuti jezičak na LJEPOTA vagi, i ništa više. Na rat gledamo više kao na svojevrsnu prirodnu katastrofu, na posljedicu prethodnih djela i odluka koje stvaraju nepredvidive reperkusije, naime ratno stanje.