Nakon objave Zamišljanja Balkana 01, prije gotovo petnaest godina, politički događaji u Europi vjerno su ilustrirali zakon nepredvidivih posljedica. Ideologija emancipacije Središnje Europe, u koju su znanstvenici uložili mnogo truda, nakon 1989. svela se na mehanizam koji svojim učesnicima omogućuje razne privilegije među kojima su najvažnije pristupanje NATO savezu i omogućavanje lakšeg pristupa Europskoj uniji. Iako bi konačna povijesna presuda mogla legitimirati ovu strategiju, njezina nepredvidiva posljedica bila je smrt ideje “Središnje Europe”. Protegnuvši svoj protektorat nad starim centrima Habsburškoga Carstva, Zapad je, djelomično motiviran i sentimentima, uredno pratio rovove koje je ocrtao Samuel Huntington u Sukobu civilizacija. Tony Judt napisao je 1997. da će takva politika stvoriti “određeni tip depresivnog predgrađa Europe iza kojeg će se ‘Bizantinska Europa’ morati boriti sama za sebe jer je preblizu Rusiji da bi Zapad pokazao pretjeranu angažiranost ili ju mogao agresivno apsorbirati”.
Stvari su se promijenile gotovo preko noći kada je 1997. započela NATO-ova ekspanzija. Od 1989. pitanje misije saveza nikada nije prestalo biti prioritetno Europi ni SAD-u. Raspuštanjem Varšavskog pakta 1991. i raspadom Sovjetskoga Saveza 1992., nestali su glavni protivnici i ciljevi NATO pakta, a s njima je nestao i njegov raison d’être. Europa se ozbiljno bavila mišlju raspuštanja NATO saveza te izgradnjom alternativnih sigurnosnih sustava koji bi bili ograničeni samo na europski kontinent. No, usprkos tome, NATO je ostao jedina stvarna transatlantska institucija u kojoj Sjedinjene Države i dalje igraju ulogu velike europske sile što je pozicija koju nipošto nisu željele izgubiti. SAD su se nastavile zalagati za daljnje proširenje NATO saveza, usprkos garanciji iz 1990. da se NATO neće širiti van njemačkih granica zbog opreza od blizine i ovisnosti Europe o ruskim prirodnim resursima. Tri bivše članice Varšavskog pakta – Poljska, Mađarska i Češka 1997. dobivaju pozivnicu za pristupanje NATO savezu, a 1999. postaju članice. Pozivnica je 2002. poslana i Litvi, Latviji, Estoniji, Sloveniji, Slovačkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, koje se pridružuju savezu 2004. Još dvije balkanske zemlje – Hrvatska i Albanija – članicama su postale 2008., a uskoro će ih slijediti i Makedonija. Ovakva putanja razvoja NATO-a, promatrana s obzirom na razvoj događaja koji su doveli do raspada Jugoslavije, dovela je do neočekivanog međusobnog presijecanja dvaju procesa. Do 1990. međunarodna zajednica je ograničavala svoje intervencije unutar Jugoslavije i vršila pritisak isključivo preko Ujedinjenih naroda. Nakon masakra u Srebrenici te prije Daytonskog sporazuma odvile su se neke manje NATO-ove operacije pod nadzorom UN-a koje su uključivale i embargo na uvoz oružja morskim putovima, kao i kratko bombardiranje Republike Srpske 1995. Međutim, ove intervencije kao i istovremeni događaji u Somaliji ili čak u Prvom zaljevskom ratu imali su za cilj obnovu ili očuvanje statusa quo. Čak se i etničko čišćenje Krajine, separatističke srpske enklave u Hrvatskoj, gdje je 1995. Hrvatska vojska pomela tisuće Srba, odvijalo s aktivnim odobrenjem i uz prešutno sudjelovanje SAD-a.
Tromjesečno NATO-ovo bombardiranje Jugoslavije 1999., koje su u potpunosti provele Sjedinjene Američke Države, označilo je novi presedan. Time su de facto osigurane separatističke pretenzije manjinske populacije te su udareni temelji za potpunu neovisnost Kosova nekih devet godine kasnije, što je bio još jedan presedan čije su kobne posljedice danas vidljive na Kavkazu i u sjevernoj Africi. “Čak i u vrijeme NATO-ovih zračnih napada bilo je teško razlikovati intervenciju koja je za cilj imala sprečavanje genocida od one čije je svrha bila podržati dugoročne političke ciljeve gerilske vojske.” Prema ovim sukobima zauzet je fundamentalno drugačiji odnos s obzirom na slične sukobe (između Palestinaca i Židova u Izraelu, Kurda i Turaka u Turskoj, Kurda i Arapa u Prvom zaljevskom ratu i drugih) u kojima su u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata suverenitet i teritorijalni integritet bili temeljna načela. S druge strane rat na Kosovu doživio je ono što je jedan promatrač nazvao “usponom humanitarnih jastrebova” te je postao generalna proba američkog unilateralizma koji je kulminirao Drugim zaljevskim ratom. U tom smislu, Balkan je još jednom pretvoren u laboratorij za eksperimentiranje s novim pristupima i rješenjima. Tijekom 1999. postojalo je mnoštvo političkih i moralnih prilika za intervencije, a među njima i želja da se oživi posljednja europska organizacija u kojoj Sjedinjene Države igraju vodeću ulogu. Bez obzira na motivaciju, bombardiranje je očito imalo nepredvidive posljedice. Prije rata na Kosovu dominantna paradigma koja se koristila za Balkan prevedena je u realnu getoizaciju regije.
S engleskoga prevela Vedrana Bibić