“Tko je David Guetta?”, upitao sam svog dvanaestogodišnjeg sina koji je slavodobitno najavio da će otići na Guettin koncert. Moj me sin pogledao kao da sam potpuni idiot, odgovarajući: “Tko je tvoj Mozart? Guglaj Mozarta, dobit ćeš pet milijuna rezultata, guglaj Guettu, dobit ćeš 20 milijuna!” Guglao sam Guettu i otkrio da je on zapravo nešto poput današnjih kustosa: on nije tek običan DJ, nego “aktivni” DJ koji ne samo da odabire već i miksa i komponira glazbu koju pušta, poput kustosa koji više ne odabiru neko djelo za izložbu, nego često i neposredno sudjeluju u njegovoj kreaciji, objašnjavajući umjetnicima što žele. A isto vrijedi za Davida Simona, neku vrstu kustosa mnogobrojnih redatelja i scenarista (uključujući Agnieszku Holland) koji su surađivali na “Žici”. Razlozi nisu jednostavni i samo komercijalni; to je ujedno početni oblik jednog novog kolektivnog procesa kreacije. Čini se kao da je hegelijanski Weltgeist nedavno uspješno iz kinematografije prešao u TV-serije, premda je još uvijek u potrazi za svojom formom: unutrašnji Gestalt “Žice” nije onaj serije – sam Simon je “Žicu” usporedio sa filmom od šezdeset i šest sati. Nadalje, “Žica” nije samo rezultat kolektivnog kreativnog procesa, već nešto više: pravi pravnici, narkomani, policajci, itd. igraju sami sebe; čak su i imena likova spojevi imena stvarnih ljudi iz Baltimorea (Stringer Bell je spoj dvaju zbiljskih baltimorskih dilera, Stringera Reeda i Rolanda Bella). “Žica” stoga pruža neku vrstu kolektivnog samo-predstavljanja grada, poput grčke tragedije u kojoj je polis kolektivno uprizorivao svoje iskustvo.
Razlika između dvije Amerike
Ako je, dakle, “Žica” slučaj TV-realizma, onda se ne radi toliko o objektivnom realizmu (realističnoj prezentaciji nekog društvenog miljea), već prije o subjektivnom realizmu, tj. filmu koji je određen sasvim specifičnim i zbiljskim društvenim jedinstvom. Na tu činjenicu upućuje ključna scena u “Žici” čija je funkcija upravo markiranje distance od svakog sirovog realizma, poznata “jebena” istraga u I/4. U praznom suterenskom stanu u kojem se prije šest mjeseci dogodilo ubojstvo, McNulty i Bunk uz pratnju tihog kućepazitelja pokušavaju rekonstruirati kako se to točno dogodilo i jedina riječ koju izgovore tijekom tog posla su varijacije riječi “jebote” – oni to učine 38 puta u nizu, na različite načine – a psovka označava sve, od mrzovoljne dosade do ushićenog trijumfa, od boli ili razočarenja ili šoka zbog užasa jezovitog ubojstva do ugodnog iznenađenja, sve dok svoj vrhunac ne dosegne u autorefleksivnoj reduplikaciji “jebemti jebote”. Da bismo to dokazali, dovoljno je zamisliti scenu u kojoj je svako “jebote” zamijenjeno nekom “normalnijom” frazom (“Opet, još jedna fotografija!”, “Au, boli!”, “Sada sam shvatio!”, itd.)… Ta scena djeluje na više razina: (1) ona koristi zabranjenu riječ na nesatelitskim TV-kanalima; (2) ona služi kao točka zavođenja (nakon sati i sati “ozbiljnih” tema, njezina je funkcija da bude točka na kojoj se tipični gledatelj zaljubljuje u “Žicu”); (3) čista falička šala koja markira distancu od ozbiljne socijal-realističke drame.
Stoga, iznova, s kakvim realizmom ovdje imamo posla? Započnimo s nazivom serije – “Žica” ima različite konotacije (hodanje po žici, i, dakako, omotan žicom, tj. ozvučen), ali glavna konotacija je jasna: “Naslov se odnosi na jednu gotovu imaginarnu, ali neokrnjenu razliku između dviju Amerika”, onih koji su uključeni u Američki san i onih koji su napušteni. Sadržaj “Žice” je, ukratko, klasna borba, realno našeg doba, uključujući sve kulturalne posljedice koje proizlaze iz toga. Kao što kaže Fredric Jameson: “Ovdje, dakle, u neposrednoj blizini imamo dvije kulture koje supostoje bez doticaja i bez interakcije, čak i bez znanja jedne o drugoj: poput Harlema i ostatka Manhattana, poput Zapadne obale i izraelskih gradova koji su nekoć bili njezin dio, a sada su samo nekoliko kilometara udaljeni”. Te su dvije kulture razdvojene samim temeljnim načinom odnosa prema realnom: jedna simbolizira užas direktne ovisnosti i konzumerizma, dok je u drugoj stvarnost pažljivo uprizorena. Na horizontu čak možemo vidjeti obrise bogatih kao jedne nove biološke rase, sigurnih od bolesti i unaprijeđenih genetskim intervencijama i kloniranjem, dok se iste tehnologije koriste za kontrolu siromašnih.