Aktualnost misli Guya Deborda
Debordu bi naravno mogli zamjeriti utopizam neposredovanosti, prisnosti, neotuđene prisutnosti itd. Ono što je Lenjin, doduše duhovito, ali ipak isključivo polemički, dijagnosticirao kao ‘ljevičarstvo’,02 a što je sve vrijeme bilo nelagodan sudrug u naprednim i revolucionarnim pokretima, u isti mah predteorijski zahtjev, skoro dječja mušica i sve dragocjeniji, ako ne već i jedini, branik od specifičnih oblika postrevolucionarne vlasti (od ‘staljinizma’ i od ‘totalitarizama’). Danas je ‘ljevičarstvo’, kako to čine Derrida03 i Althusser,04 moguće teorijski analizirati i konceptualno opovrgnuti.05 Takvo čitanje samo bi potvrdilo dvojben dojam koji nam danas izaziva već površno listanje Debordovih spisa. Najzad, svaki tekst vrijedan toga imena možemo čitati ‘unazad’ ili ‘unaprijed’. Svaki tekst žrtva je ograničenosti svoga vremena, okovan u horizonte svojih teorijskih i ostalih tradicija, svaki tekst zarobljenik je svoga rječnika, žrtva je ograničenosti svoga pisca. Tko bi htio da se naslađuje talogom svih prijašnjih generacija, koji poput more pritiska svako pisanje, taj ne bi tekst čitao samo “unazad”, već bi pogotovo riskirao da “čita” samo gradivo koje tekst obrađuje.06 Čitao bi svakako sam ‘talog’, a ne ugrušak onoga čega je moguća regresivna dimenzija teksta; unazadnom čitaocu u horizont bi ušlo upravo ono što je tekst morao isključiti da bi se proizveo.
Kada bi nam već bilo do mistifikacije ‘neposrednosti’, prije nego li u marginalca Deborda, radije bi se latili tih motiva u danas hegemonskim ideologijama, u vladajućim politikama svakodnevnog života, u pedagoškim doktrinama, u institucionalnim ideologijama umjetnosti, u nacionalnim kulturama, literarnim kanonima, u institucionaliziranom opskurantizmu itd.; ako bismo željeli raskrinkavati ‘istinskost’, radije bi obradili nove nacionalizme, zločinačke ideologije, institucije i prakse etničkih spontanizama, latili bi se novih fašizama.07 U toj kritici Debord je na našoj strani. Ma koliko da razina izjavljivanja Debordova teksta i tako provocira nestrpljivu gestu teorijskog purizma, takva kritika bila bi svejedno nekako prebrza i svakako prekratka.
Nakon što je maj 1968. razglasio parolu ‘Komunizam – staračka bolest ljevičarstva’, pošto su posvuda, uzmimo upravo ovdje, postrevolucionarnu “komunističku” vlast potkopale prakse, pokreti i politike kojima ljevičarstvo nije bilo strano, a bio im je blizak spontanizam 60-ih– nakon povijesnih potresanja zadnje četvrtine stoljeća, svakako vrijedi pobliže razmotriti nastojanja koja su željela doprijeti onkraj ortodoksija naprednih i revolucionarnih pokreta koja su htjela biti dio masovnih revolucionarnih praksi i koja su barem pokušala misliti povijesnu inovativnost u praksama kulturne, socijalne i političke samoorganizacije masa.
Osvajanje ‘civilnog društva’
Nakon što su u velikom dijelu ‘komunističkog’ svijeta mase srušile postrevolucionarnu vlast ‘boljševičkog’ tipa, a demokratska revolucija, barem zasada, paradoksalno skončala u likvidaciji još i onih skromnih socijalističkih nastavaka kojima je uspjelo probiti se kroz ‘realni socijalizam’; nakon što su udružene sile reakcije zatukle napredne naboje demokratskih gibanja, pomoću restauracije kapitalizma u perifernoj varijanti i s parlamentarnom demokracijom buržoaskog tipa; nakon svega toga pomalo trivijalno zvuči Debordova polazna točka, kako se ‘proleterska revolucija ne može ugledati u prijašnje revolucije’. Manje trivijalno je njegovo daljnje izvođenje, koje ‘mjesto’ antikapitalističke revolucije smješta u sferu ‘svijesti’ i koje iz toga izvodi njen univerzalizam, a ne, primjerice, iz hegelovske konstrukcije ‘proletarijata’ u Marxa i kod njegovih štreberskih učenika. Demokratska revolucija osamdesetih pokrenula se baš na tome području, na političkom i ideološkom području i na tom polju je doživjela i svoj (privremeni?) poraz.
