Zbog veoma uočljivoga i za mnoge iritirajućeg izgleda svog lika, ali jednako toliko i zbog izazivajućeg ophođenja u raznim prilikama na javnim mjestima, kao i zbog pojedinih izjava u medijima, Tomislav Gotovac se pri površnom izvanjskom promatranja može ukazati kao neki ad hoc prvokator koji nastoji javnost vlastite sredine sablažnjavati samim svojim ponašanjem i prisustvom. Gotovac, dakako, sve to zaista i nastoji, ali ne od slučaja do slučaja nego cijelom jednom – danas se to poslije njegove dugogodišnje i višedecenijske aktivnosti sasvim jasno vidi – vrlo utemeljenom strategijom govora u “prvom licu” u različitim sredstvima iskazivanja svoga umjetničkog i ljudskog Ega. Gotovac je, naime, autor koji i te kako dobro i potanko zna za vlastite povijesne i kulturne izvore, koji do detalja promišlja i priprema javne nastupe, vlada njihovim odvijanjem, predviđa njihove konačne učinke. Temelj njegova duhovnog i kulturnog afirmiranja jest spoznaja o povijesnim avangardama u vizualnim umjetnostima posebice uključujući rani nijemi i zvučni film, a potom i spoznaja o tekovinama poslijeratnih neo– i postavangardi, od hepeninga i fluksusa do akcionizma i tjelesne umjetnosti, dakle “umjetnosti ponašanja” i “umjetnosti individualnih mitologija”, sve u sklopu “proširenoga pojma umjetnosti”, kako je operativne i političke reperkusije nedavnog kapitalnog obrata u poimanju naravi umjetnosti imenovao Joseph Beuys. Pri tome, Gotovac nije ideološki baštinik bojsovski shvaćene umjetničke socijalne misije, nego je autentični sudbinski egzistencijalni primjer i dokaz o tome kako je jedan usamljeni i u sebi pobunjeni pojedinac u zatečenim političkim prilikama u kojima je prinudno živio upravom pod okriljem “proširenog pojma umjetnosti” tražio i nalazio šanse i mogućnosti svoga što je moguće slobodnijeg i nesuzdržanijeg javnog očitovanja.
Gotovac nije krio nego je, štoviše, u čestim razgovorima skoro do detalja razotkrivao kako je, u stvari, došlo do njegovog uključivanja u onaj fikcionalni svijet koji će nositi tada još jedva slućeni pojam umjetnosti. Naime, u jednoj skučenoj i oskudnoj poratnoj mladosti, suzbijan kako od uže porodične tako i od šire školske okoline, otkriti će čudesnu fascinaciju filma i ritual filmske projekcije u zatamnjenoj dvorani kao neke žarko željene usporedne stvarnosti. Uslijed skoro svakodnevnog i takoreći cjelodnevnog upornog i višekratnog gledanja filmova, od onih na redovitom repertoaru do onih na prvim programima kinoteke, uspjeti će ući izravno “pod kožu” filmskih postupaka režije, montaže, snimanja, glume i svega ostalog što film ne čini pričom u slikama nego sasvim specifičnim i autonomnim jezikom pokretnih slika. Ali neće se zadovoljiti jedino zaljubljeničkim odnosom fanatičnoga filmskog gledatelja, nego će i zaželjeti i sâm okušati se u pravljenju vlastitog filmskog izričaja, pa makar to bilo u činilo mu se jedino dostupnim uvjetima skromnog klupskog amaterizma. No ne našavši ni tu sve očekivane pogodnosti zadovoljenja želja, iako ostvarivši značajna i danas povijesno potvrđena djela u žanru filmskog eksperimenta u kratkoj formi, Gotovac će samoga sebe uvjeriti u to da na sve što u životu radi može gledati kao na neku vrstu režije ili montaže. Doduše, umjesto režije filma kao na režiju života, umjesto montaže filmskih kadrova kao na montažu životnih fakata. Upravo otuda proizlazi Gotovčeva životno-filozofska deviza i maksima Sve je to movie, kojom on iskazuje vlastiti egzistencijalni, više nego jedino umjetnički svjetonazor. Kada je ovladao režijom i montažom kao postupcima kojima se može služiti ne samo u kratkome filmu nego i u svim ostalim sredstvima kojima se može služiti ne samo u kratkome filmu nego i u svim ostalim sredstvima što mu za vlastito izražavanje stoje na raspolaganju, neće više biti načelne prepreke da se iskaže u tehnici kolaža od novinskog papira, u fotografi ji kao mediju registracije vlastitoga ponašanja, u privremenoj akciji hapeninga, u nekom izravnom tjelesnom nastupu u galerijskom ili znatno češće u izvangalerijskom prostoru. Gotovac je, dakle, filmaš “do srži kostiju” kada snima film ali i kada se u pomanjkanju mogućnosti pravljenja filma koristi nekim drugim i jednino dostupnim mu medijem. On je to naprosto zato jer uvijek nešto režira i montira kako bi se iskazao kao neprikosnoveni pojedinac i zato da upravo kao takav pojedinac ostavi svoj biljeg, znak, trag u svijetu u kojemu se ne osjeća ugodno i skladno, ali zbog toga neće ustuknuti nego naprotiv želi se iskazati i izjasniti o svemu što za sebe smatra bitnim i važnim.