Početkom kolovoza 1969. godine stravično nasilje potreslo je Ameriku. U vili u Cielo Driveu iznad Beverly Hillsa i u kući u Los Angelesu u toku dvije dvije noći ubijeno je sedmero ljudi i jedna nerođena beba. Ta stravična ubojstva izvršena su, na prvi pogled, bez nekog motiva. Radi se o najpoznatijem slučaju ubojstva i do tada najdužem sudskom procesu u američkoj povijesti, o takozvanom slučaju “Tate-LaBianca”. Žrtve su naime bile: Sharon Tate, mlada glumica i žena filmskog redatelja Romana Polanskog u visokoj trudnoći, njihovo troje gostiju, koji su slučajno bili na poprištu zločina, i bračni par LaBianca. Kako se kasnije ustanovilo počinitelji, prije svega tri mlade žene, bili su članovi takozvane obitelji Manson. No prvooptuženi je bio muškarac koji uopće nije direktno sudjelovao u masakru, ali je bio duhovni podstrekač tog zločina – Charles Manson. Još tijekom procesa postao je neka vrst personiifikacije zla i sve do danas je opskuran idol začuđujuće velikog broja obožavatelja nasilja.
Obitelj Manson i njihov bizaran i nesvakidašnji zločin obilježili su kraj šezdesetih godina. Simbolizirali su negativ tadašnjih antikulturnih i socijalno-emancipatorskih obećanja, i tamnu stranu hipi pokreta, njegovog pacifizma i anitiautoritarnosti. Sam zločin kao i reakcija javnosti pokazali su koliko je traumatičan odnos demokratskog društva prema fenomenu nasilja.
Jedna od najvažnijih pretpostavki na kojoj počiva koncept liberalne demokracije jest da su političke i društvene promjene principijelno moguće bez primjene nasilja. Čini se da je odricanje od nasilja stoga conditio sine qua non u demokratskom nazoru. To ne znači naravno da u demokraciji nije prisutno nasilje. Stvarne postojeće demokracije uvijek su bile naoružane do zuba i spremne upotrijebiti svoj enormni potencijal nasilja, ali samo u slučaju kada demokratski sistem ugrožavaju agresivni neprijatelji. Tako ideja nasilja zajedno s njegovim realnim potencijalom nikada nije bila potisnuta iz demokratske svijesti. Ali je bila tako reći izracionalizirana, što znači instrumentalizirana u sredstvo zaštite, i kao takva prihvaćena bez prigovora.
Odnos prema antagonizmima, bez kojih je društveni život nezamisliv, bio je istovremeno obilježen nasiljem kao tabuom. Bella gerant alii, kao što stoji u etici liberalne tolerancije, a sretna demokracija rješava svoje proturječnosti miroljubivo. Prema ovom stajalištu primjena nasilja u politici je degradirana na neku vrstu nedostatka civiliziranosti. U sredine u kojima je rješavanje političkih konflikata pokušano nasiljem, pretpostavlja se prisutnost stanja kulturne zaostalosti. Tako je od političkoga nasilja nastao kulturni fenomen. Nastojalo ga se suzbiti kao da se radi o endemskoj bolesti, koja će se prije ili kasnije izliječiti kroz opći napredak kulture.