Tom Holert neovisni je teoretičar kulture i novinar. Živi i radi u Kölnu. Doktorirao je povijest umjetnosti na sveučilištu u Frankfurtu. Od 1992. do 1995. bio je urednik časopisa Texte zur Kunst (Köln), a od 1996. do 1999. suizadavač časopisa za pop-kulturu Spex (Köln). Radio je kao profesor na Kulturalnim i medijskim studijama Merz Akademie u Stuttgartu, a godine 2000. zajedno s Markom Terkessidisom osnovao je Institut za studij vizualne kulture u Kölnu. Od 2002. suradnik je Institu-ta za teoriju dizajna i umjetnosti u Zürichu.
Radosni kolektiv, to je oznaka “genija kolektivne prakse”, koju Negri i Hardt vide kao “sljedeći konkretni korak” u stvaranju “novog društvenog tijela izvan dosega Carstva”. Radost bi doista mogla biti jedno od najmoćnijih oružja u suprotstavljanju logici sustava, koji silno želi zadržati nadzor nad svim oblicima zadovoljstva, namećući i definirajući same zakone razonode i uzbuđenja, afekta i zabave. Tako glavni kulturno-politički zadatak, barem u razvijenim zemljama Sjevera, postaje bijeg ili protivljenje takvim organiziranim i nadgledanim oblicima užitka.
Vrijeme i mjesto (ili bolje rečeno ne-vrijeme i ne-mjesto) radosti su točke na kojima se susreću politika i kultura (ili, konkretnije: umjetnost). Pitanje određene, neuhvatljive radosti pripadanja skupini, kolektivitetu, bandi, bendu, grupi, obitelji, klubu, zajednici, nešto je poput Svetog grala otpora prema Imperiju unutar Imperija, i tiče se estetike. Radost mnoštva (da još jedanput iskoristimo terminologiju Hardta i Negrija) jedna je od najvećih tajni pokreta nad pokretima, nešto krajnje nepojmljivo i nepredočivo, kao i mnoštvo samo po sebi. Kako se umjetnost uklapa u jednadžbu, ako znamo da umjetnost pruža vizualizacije, materijalizira imaginaciju?
U tekstu što slijedi želio bih razmatrati umjetnost pomoću nekih društvenih praksi i obrazaca subjektivizacije koju ona zahtijeva. Kako bih izbjegao zamke ontološke generalizacije ili antropološkog razmišljanja, želim biti određeniji baveći se određenim razdobljem u društvenoj povijesti umjetnosti – 1980-ima – u umjetničkim scenama u Koelnu i New Yorku, gradovima koji su u to vrijeme bili proglašavani “umjetničkim prijestolnicama”.
Usredotočit ću se na koncepte “obitelji” i “plemena” te na primjere zajedništva i kolektivizma u razdoblju u kojemu je bilo teško pomiriti se s tim pojmovima, koji su se nakon procvata umjetničkih zajednica i drugih oblika kontrakulturalnih skupina 60-tih i 70-tih godina u osamdesetima činili zastarjelima.
“Rađamo se u unaprijed određenoj egzistenciji plemenske nacije zombija, a u toj iluziji jednoplemenske nacije postoje prava plemena,” ustvrdio je njujorški umjetnik i pisac David Wojnarowicz godine 1992., nešto prije smrti nakon što je obolio od side. Borba protiv homogenizirajućih snaga državne moći i nacionalističke ideologije bila je glavna zadaća koju si je Wojnarowicz postavljao tijekom svoje karijere.