Slijedeći tekst prijevod je dva glavna poglavlja prvog Rancièreovog programatskog teksta o politici estetike objavljenom 2000. Pojam ‘raspodjele osjetilnog’, o kojem je riječ u prvom poglavlju knjige, odnos politike i estetike postavlja u daleko uži odnos nego što se može izvesti iz takozvane kritičke umjetnosti i umjetničkih djela koja se eksplicitno bave političkim temama i problemima, koja su se našla kako u ‘estetskoj’ krizi tako i u političkoj iscrpljenosti. Umjetnost je politična, sugerira Rancière, već po tome kako (re)konfigurira osjetilne datosti zajedničkog bivanja, preokreće socijalnu vidljivost koju nameće društveni poredak ili naprosto dehijerarhizira oblike djelovanja, zanimanja pa čak i same umjetničke rodove. U drugom poglavlju riječ je o identifikaciji same estetike i načinima povijesnog identificiranja umjetničkih artefakata. U toj svojevrsnoj genealogiji estetike, kojoj prethode etički i mimetički režim prepoznavanja umjetnosti, specifičnost umjetnosti u modernom smislu riječi po Rancièreu se može shvatiti kao otklon od reprezentativnog načela prikazivanja stvarnosti, kao susret svjesnog i nesvjesnog procesa, racionalnog i osjetilnog, logosa i aisthesisa koji ne poštuje pravila nametnuta od socijalno kodificiranih lijepih umjetnosti. Pojam modernosti u tome smislu samo se djelomično podudara s tom estetskom revolucijom u umjetnosti, dok većim dijelom samo zamagljuje njezin smisao.
Prijevod je najprije bio emitiran na Trećem programu Hrvatskog radija u sklopu tematskog bloka Intelektualna pustolovina Jacquesa Rancièrea pod uredništvom Ljiljane Filipović.
1. O RASPODJELI OSJETILNOG I ODNOSIMA KOJE ONA POSTAVLJA IZMEčU POLITIKE I ESTETIKE
Raspodjelom osjetilnog nazivam onaj sustav osjetilnih evidencija koji istodobno omogućuje da vidimo postojanje zajedničkog i raspodjelu koja u njemu određuje mjesta i udjele sudionika. Raspodjela osjetilnog u isti mah dakle učvršćuje razdijeljeno zajedničko i isključene dijelove. Ta razdioba dijelova i mjesta temelji se na podjeli prostorâ, vremenâ i oblika aktivnosti koji određuju način na koji je zajedničko pogodno za sudjelovanje te na koji način i jedni i drugi imaju udjela u toj podjeli. Građanin je, kaže Aristotel, onaj koji ima udjela u vladanju i kojim se vlada. No jedan drugi oblik podjele prethodi tome sudioništvu: onaj koji određuje one koji imaju udjela. Životinja koja govori je politička životinja, kaže Aristotel. No rob, iako razumije jezik, tog udjela nema. Obrtnici se, kaže Platon, ne mogu baviti javnim stvarima jer nemaju vremena da se posvete drugim stvarima osim svojemu radu. Oni ne mogu biti drugdje jer posao ne čeka. Raspodjela osjetilnog čini da vidimo tko može s-udjelovati u zajedničkomu u funkciji onoga čime se bavi, vremena i prostora u kojima vrši svoju djelatnost. Bavljenjem ovim ili onim ‘zanimanjem’ određuje se tako ovlaštenost ili neovlaštenost u zajedničkomu. To određuje činjenicu vidljivosti ili nevidljivosti u zajedničkom prostoru, raspolaganju javnim govorom itd… Postoji dakle u temelju političkog jedna ‘estetika’ koja nema nikakve veze s ‘estetizacijom politike’ svojstvene ‘dobu masa’ o kojem govori Benjamin. Tu estetiku ne treba shvatiti u smislu perverznog zahvaćanja politike voljom za umjetnošću, ljudskim mišljenjem kao umjetničkim djelom. Želimo li nekakvu analogiju, estetiku možemo shvatiti u kantovskom smislu — možda obnovljenog Foucaultom — kao sustav oblika a priori koji određuje ono što se dade opaziti. To je dijeljenje vremena i prostora, vidljivog i nevidljivog, riječi i glasova koje u isti mah određuje mjesto i ulog politike kao oblika iskustva. Politika se tiče onoga što vidimo i što o tomu možemo reći, onoga tko je mjerodavan da vidi i sposoban da kaže, odnosi se na svojstva prostora i mogućnosti vremena. Polazeći od te prvotne estetike možemo postaviti pitanje ‘estetskih praksi’ u smislu u kojem ih inače shvaćamo tj. kao oblika vidljivosti umjetničkih praksi, mjesta koje one zauzimaju, onoga što one ‘čine’ u pogledu zajedničkoga. Umjetničke prakse su vrsta djelatnosti koje se upliću u opću raspodjelu ‘vrsta djelatnosti’ i u njihove odnose s načinima postojanja i oblicima vidljivosti. Platonovska se osuda pjesnika temelji najprije na nemogućnosti da rade dvije stvari u isto vrijeme, a onda i na nemoralnom sadržaju priča. Pitanje fikcije najprije je pitanje raspodjele mjesta. S platonovskog stajališta, kazališna pozornica, koja je istodobno prostor javne djelatnosti i mjesto izvođenja ‘fantazmi’, zamućuje podjelu identiteta, aktivnosti i prostora. Isto vrijedi za književnost: okrećući se na lijevo ili desno, da se ne zna kome treba, a kome ne treba govoriti, književnost uništava svaki temelj reguliranja kruženja riječi, odnosa između učinka riječi i položaja tijela u zajedničkome prostoru.<