U&U: Čini se da je postalo besmisleno postaviti pitanje: a ti si i profesor na Akademiji, režiser, dramaturg, urednik, organizator/koordinator, producent, umjetnički voditelj, cultural policy maker, čak i plesač. Kao da je ta mnogostrukost identiteta postala uvjet bilo kakvog ozbiljnog djelovanja u Hrvatskoj? Smatraš li da je jedini način danas u Hrvatskoj da budeš režiser taj i da budeš producent vlastitih predstava, organizator konferencija, simpozija, platformi i slično? Smatraš li to nužnošću samoizabranog djelovanja u nezavisnosti, ili, radije bih rekla, konstantnom djelovanju na samoorganizaciji nasuprot modelima koji opstaju po inerciji? Pitam te to zato što to može biti percipirano i kao idealna pozicija moći, beskonačne moći: predaješ studentima o tome kako bi se trebao misliti teatar, proizvodiš predstave kojima to materijaliziraš, kao umjetnički voditelj CDU-a dovodiš predstave koje podržavaju te ideje i također ih manifestiraju, kao donedavni urednik Frakcije biraš tekstove koji razvijaju sličnu problematiku, tj. sličan pristup materijalu kao i tematici? Gdje je prostor za ironiju ili cinizam unutar te pozicije? Gdje je prostor za odmak od samog sebe? Može li se cijela tvoja mala tvornica percipirati i kao super sofisticiran i maksimalno kompleksan model samopromocije? Nasuprot vulgarnom ‘pošaljem svoju sliku u novine’ stoji li ‘stvaram kontekst za percepciju vlastitih predstava, artikuliram kriterije, zastupam objektivne kriterije kako bih omogućio da se prepoznaju u mojim predstavama’? Ja sam sam odgovor na svoje vlastito pitanje….
P, G S: Ovo je odlična fikcija. A onda u drugoj sobi vidimo Sergeja koji je devedesetih adaptirao Aralicu za nacionalni teatar, danas sjedi u Vijeću za kazalište pri Ministarstvu kulture, selektira Festival glumca i pretplaćen je na kandidaturu na Nagradi hrvatskog glumišta. U trećoj sobi ga vidimo kako je devedesetih shvatio da ovo tu nema smisla, odlazi u Ameriku, upisuje doktorat na Tisch School Of The Arts i danas je suradnik brojnih svjetskih časopisa, a u centru njegovog interesa su teme glokalizacije. U četvrtoj Sergej odlučuje 1987. upisati strojarstvo u Banja Luci. Početkom rata odlazi u izbjeglištvo u Švedsku gdje nalazi posao u privatnoj firmi koja se bavi konstrukcijom automatiziranih garažnih i dvorišnih vrata. Brzo stječe financijsku sigurnost, a povremeno dolazi i na hrvatsko more. Dakle, ja ovaj ‘najbolji od svih svjetova’ volim gledati u drugoj perspektivi od ponuđene. Prvo, cinizam cijelog sustava odražava se i u tvojoj formulaciji da je cilj biti režiser, a sve ostalo u službi toga. Mislim da mene ovdje gotovo nitko ne percipira kao režisera, jer ovdje su režiseri oni koji su spremni na sve — svaki tip institucionalnog okvira, svaku formu, svaki žanr — od Kerempuha, preko HNK do Eurokaza. Kao dramaturg uvijek sam imao problema s tim što moram asistirati na vlastitim idejama. I vrlo jednostavno, sve što činim, sve funkcije koje privremeno zauzimam samo su u cilju destabilizacije funkcionalne identifikacije. Dakle, ja ne vidim nikakvu nužnu povezanost između sebe i uloge koju igram, funkcije ili mjesta na kojem jesam. Teatar me zanima upravo zato što dovodi u blizinu sartrovske ili rancierovske ideje slobode da budeš ono što nisi, a ne ono što jesi. I kao što me zanima u teatru brisati razliku između lika i nelika, tako me zanima biti između funkcije i nefunkcije, rada i nerada, umjetnosti i neumjetnosti, učitelja i studenta…
U&U: Osjećaš li pritisak prezentabilnosti predstave kao predstave? U opisu novog projekta Whatever kažeš da mu je cilj ‘rasteretiti istraživački projekt unutrašnjeg opterećenja njegovom prezentabilnošću i otvoriti mogućnost da se rezultati istraživanja prezentiraju u mediju koji ne obvezuje istraživača neposrednom izvedbenom funkcijom, što je najčešći slučaj u istraživačkim projektima izvedbenih umjetnosti’. Nije li prezentabilnost jedini model za djelovanje unutar polja izvedbenih umjetnosti? Što bi drugo bile izvedbene umjetnosti nego ono što može biti prezentabilno?
P, G S: Imati problem s nečim ne znači da je to nešto nužno po sebi problematično. Ne mislim da je prezentabilnost problematična, niti mislim da je to nešto što bi se uopće u tim pojmovima dalo diskutirati. Dugo mi je trebalo da shvatim ono što sam na Akademiji učio o dramskoj situaciji i zašto je situacija, kako je Zuppa opisuje, temelj teatra. Dramska je situacija uvijek neka prezentacija višestrukosti. Teatar uvijek nastaje na prezentaciji višestrukosti. Ono s čim nekad imam problem je da se u prezentaciji te višestrukosti pojavljuje reprezentacija stanja situacije, dakle onih manjih segmenata situacije, elemenata situacije koji onda zauzimaju privilegiranu poziciju s koje se višestrukost reprezentira i pojednostavljuje. U tom kontekstu mogu reći da su predstave možda reprezentacija nekog stanja situacije BADco., ali da je cjelokupni rad zapravo neka prezentacija višestrukosti koja BADco. jest.