Iako je 2005. prošlo 60 godina od tragedije holokausta, više nego ikad upravo smo posljednjih godina svjedoci mnogih različitih diskurzivnih rekonstrukcija neizlječive povijesne traume – od memoara, romaneskne i lirske produkcije, preko povijesnih studija i teorijskih ogleda, sve do fotografija i filmova – kako dokumentarnih, tako i umjetničkih pretenzija. Konačno, provedena je i institucionalizacija sjećanja na masovna uništenja europskih Židova izgradnjom memorijalnih muzeja holokausta u Jeruzalemu, Washingtonu i Berlinu, a posljednji je, onaj Daniela Liebeskinda, u tlocrtnom i fasadnom znaku ožiljcima ispresijecane Davidove zvijezde, iznimno svjedočanstvo suvremenog ‘odrađivanja prošlosti’ – arhitekturom.
‘Dok današnje vijesti, naša aktualnost, lako blijede u individualnoj i kolektivnoj svijesti sve dok ne steknu dostojanstven, iako pomalo nemoćan status ‘povijesti’, događaji holokausta čine se naprotiv sve prisutniji, kao da odbijaju postati ‘poviješću’ ’ – stoji u predgovoru recentnog (2000.) zbornika The Holokaust and the Text. Speaking the Unspeakable. Razlozi današnje ‘dehistorizacije’ nacističke ‘mašinerije smrti’ nalaze se sigurno i u ponovnom usponu krajnje desnice koji ne pogađa samo tranzicijske zemlje jugoistočne Europe, nego i takozvane razvijene europske demokracije, kao i u ’fašizaciji trenutačne kulture’, kako konstatira Rastko Močnik u ogledu Koliko fašizma?
U doba ’radikalne krize svjedočenja’ i krize povijesti, ključan je problem upravo ‘kazivanje nekazivog’, odnosno same ne/mogućnosti tekstualnog predočavanja događaja koji se jednostavno ne bi smjeli dogoditi, pred kojima zakazuju oruđa razuma, jer sama ideja čovječanstva postaje neutemeljena i bespomoćana. Glasovita je izreka Theodora Adorna o tome da je nemoguće pisati poeziju nakon holokausta, a i filozofski rad Emmanuela Levinasa usredotočen na ‘dočekivanje Drugoga’, na susret koji je ‘poput pada u samo biće’, to je istraživanje obzora postholokaustovske filozofije i nastojanje da se nađe odgovor na pitanje: možemo li, i na koji način nakon holokausta, govoriti o apsolutnom zakonu. Jer, za Levinasa je holokaust ’paradigma bezrazložne ljudske patnje’; neizrecivost i nepojmljivost njegovemonstruoznosti promeću ga u ‘događaj bez značenja’. No, aspekt koji me posebice zanima u sklopu problematike diskurzivnog tretmana povijesnih i suvremenih ratnih trauma, tiče se mogućnosti i implikacija koje na istom području otvaraju vizualne strukture reprezentacije – ponajprije fotografija.
Kako dakle fotografija – kao nejezična znakovna struktura, a u najizravnijem odnosu s praksama cjelokupnog područja kulture u kojoj nastaje – može posredovati svjedočanstvo? Zahvaća li i slikovne prikaze kriza svjedočenja, odnosno je li varburijanski postupak uporabe vizualnog dokaza kao povijesnog dokaza – u dubokoj hladovini prošlosti? U stvarnosti instantnih digitaliziranih slika, što je još ostalo od Barthesova noema fotografije, čije je ime: ’Ovo-je-bilo ili pak: Nedohvatno.’? Kako je napuštena ‘motrišna kula moderniteta’ (s čijih je ‘visina’ vidljivo bilo jednako spoznatljivom) u ime bodrijarovskog perspektivizma stvarnosti napučene spektaklima (koji anestetiziraju znanje, stimulirajući vjerovanje)? Naposljetku, kako novi odnos prema slici – fascinacija slikom kao takvom (s ravnodušnošću prema njezinu sadržaju) ili stvarnošću kao tautologijom – postaje znak novoga depersonaliziranog, rasredištenog, voajerističkog odnosa prema svijetu? Razmatrajući ratnu fotografiju, očito će sama fotografija kao predmet spoznaje (u smislu formalističkog razumijevanja fotografije predvođenog mjerilom tehničkog savršenstva) ustuknuti pred fotografijom kao sredstvom spoznaje o društvu u uvjetima ‘kulturalnog’ odnosno ‘ikoničkog’ obrata na razmeđu XX. i XXI. stoljeća.