Rođen u Koprivnici, gdje je proveo djetinjstvo, između ostalog i navračajući u legendarnu knjižaru Krležinog izdavača Vinka Vošickoga, Milivoj Solar svoj je radni vijek proveo na Katedri za teoriju i metodologiju proučavanja književnosti Odsjeka za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je danas professor emeritus. Osim dugogodišnjeg nastavničkog rada kojim je obilno zadužio generacije studenata, od 1987. do 1990. obnašao je dužnost ministra prosvjete i kulture u Vladi SR Hrvatske. Među dvadesetak Solarovih knjiga – od kojih su mnoge doživjele nekoliko izdanja, a njegov glasoviti udžbenik Teorija književnosti čak 19 – osobito se ističu Pitanja poetike (1971), Smrt Sancha Panze (1981), Filozofija književnosti (1985), Eseji o fragmentima (1985) i Teorija proze (1989). Izabrana djela Milivoja Solara u deset knjiga počela su izlaziti 2004. godine.
Središnjim bi Solarovim problemskim interesom možda najtočnije bilo proglasiti nužnost dijaloga između proučavanja književnosti i filozofije, a njegova djela čitati kao neprekinuto promišljanje i zagovaranje intenzivne razmjene uvida i metodoloških spoznaja među tim dvjema disciplinama. Takva se koncepcija, kao što je svojedobno povodom jedne od Solarovih knjiga napisao Vladimir Biti, ostvaruje kao riječ uvijek istodobno ‘okrenuta unatrag da osluhne ono što probija naprijed i naprijed da dokuči ono što je nagovara natrag.’
Neće biti naodmet spomenuti da je upravo Solar prije više od trideset godina ustrojio zagrebački Odsjek za komparativnu književnost prema načelima posve sukladnim onome što se danas nastoji postići tzv. bolonjskom reformom – u takvoj koncepciji studenti sami biraju kolegije, koji su osmišljeni kao problemski poticaji mišljenju a ne kao povijesni pregledi statičnih znanja, dok nastavnici svakogodišnjom novom ponudom kolegija opetovano dokazuju dinamiku struke.
U&U: U čemu je, po Vama, razlika između filozofije književnosti i teorije književnosti?
S, M: Kad sam se ja time počeo baviti neke velike razlike nije bilo. Meni se činilo da termin koji se tada upotrebljavao za ono čime sam se ja otprilike kanio baviti, naime metodologija proučavanja književnosti, ne odgovara sasvim onome što je mene zanimalo. Držao sam da je metodološka problematika ponešto preuska, te da bi se moglo pokušati napraviti neku epistemologiju proučavanja književnosti. Dakle, propitati temelje znanja na kojima počivaju različiti metodološki pravci. Metodologija, naime, pretpostavlja da mi znamo što želimo i kamo idemo. Postoje, dakako, različiti putovi, ali znamo da želimo doći do istine, do određenog sustavnog i cjelovitog znanja o predmetu kojim se bavimo. Meni se činilo da bi bilo dobro propitati tu izvjesnost. Tako sam zapravo upotrijebio termin filozofija književnosti eliptično, naime u značenju filozofija proučavanja književnosti. To bi značilo što mi želimo znati o književnosti i da li se takav tip znanja uopće može postići. Dakle, razlika u odnosu na ranije stanje discipline koja se zvala znanost o književnosti bi bila paradigmatska, u Kuhnovom smislu, to jest promjena nije samo terminološka, nego se mijenja sam predmet interesa. Termin se rabio u Njemačkoj i Poljskoj, no u malo drukčijem značenju, više u smislu filozofske refleksije o književnosti, i to prvenstveno u smislu hegelijanstva ili fenomenologije. Meni je fenomenologija bila dosta bliska, pa je možda i to pogodovalo izboru termina filozofija književnosti. Međutim, sve u svemu, taj termin nije uhvatio korijena, pa bi danas možda bilo bolje govoriti o epistemologiji književnosti. I ja sam kasnije taj termin napustio. No, kako danas imate filozofiju svega i svačega, zašto ne i književnosti.
U&U: Njemački komparatist Peter Zima napisao je1999. knjigu Filozofija moderne teorije književnosti i njegova je teza da je teorija književnosti u 20. stoljeću ili hegelijanska ili kantijanska, dakle, da je filozofska podloga teorije književnosti ili Kantova ili Hegelova estetika, te da se slijed razvoja teorije književnosti u prošlom stoljeću može shvatiti kao izmjena tih dvaju modela i premještanja problemskih žarišta u skladu s tim izmjenama.
S, M: Pa da, premda to je u prvom redu njemačka tradicija proučavanja književnosti. Načelno, mislim da se filozofija ne može shvatiti tako usko da bi postojala filozofija pojedine ljudske djelatnosti, recimo, književnosti. Mislim da sam ja razmišljao o književnosti na način koji je, recimo, blizak filozofiji, barem u nekim svojim knjigama. Kad sam pisao Teoriju književnosti to je, naravno, bio samo pregled na tekućoj razini i tu nema filozofske refleksije. Ali u esejima, mislim, da postoji određeno shvaćanje problema koje bi se moglo smatrati filozofskim. Recimo, mogao bi se nazvati hegelijanskim ili fenomenološkim.