Pitanje je tko je gospodar – i to je sve

ONI O KOJIMA NE GOVORIMO

Premda od kritičara nije dočekan naročito dobro, štoviše većinski broj ocjena uglavnom je bio negativan, Zaselak (2004.) M. Nighta Shyamalana, najpoznatijeg po Šestom čulu (1999.), govori nam nešto bitno o suvremenom terorizmu. Radnja je smještena u jedan zaselak iz 19. stoljeća u kojem njegovi mještani vode idiličan život po svemu nalik na Utopiju. Izuzev jednog detalja: u šumi koja okružuje njihovo mjesto vrebaju tajanstvena čudovišta. Iz tog razloga oko zaselka je postavljen zid i stražarnica, a u samom mjestu, unatoč sretnoj svakodnevici, postoji permanentni strah od šume. Kad jednog dana u zaselku pronađu mrtvo janje oderane kože, ubrzo se proširi panika i vidimo kako na školskom satu učitelj djecu upita tko je počinio to gnusno djelo. Ona jednoglasno odgovaraju ‘Oni o kojima ne govorimo’, a učitelj im objasni: ‘Oni o kojima ne govorimo već godinama nisu prešli naše granice. Mi ne ulazimo u njihovu šumu, a oni ne dolaze u našu dolinu. Primirje je.’ Ubrzo saznajemo da između šumskih čudovišta i mještana postoji stanoviti prešutni dogovor: oni neće odlaziti u šumu, a ovi neće ulaziti u selo. Međutim, ispostavlja se da je jedan mentalno zaostali mladić Noah Percy (Adrien Brody) znao otići u šumu (čudovišta su ga, dakako, poštedjela jer je ‘bolestan’) i tamo brati crvene bobice. Već smo u početnoj sceni filma, kad dvije djevojke metu trijem kuće i pronađu crveni cvijet pa ga brže-bolje zakopaju ispod zemlje, mogli naslutiti da nešto nije u redu s crvenom bojom – sada to postaje jasno: crvena boja na neki način privlači čudovišta, šuma je puna takvog crvenog bilja, pa stoga mještani izbjegavaju svaki kontakt s tom bojom. Za razliku od ‘opasne’ boje, postoji i ‘sigurna’ boja – to je žuta, kao što možemo vidjeti iz odjeće i zastava mještana. Dakle, odlazak u šumu nije dopušten i to zato jer krši ‘primirje’ sa tajnovitim šumskim čudovištima, Onima o kojima ne se ne govori. Kako je s Noaha skinuta sumnja, sljedeći osumnjičenik je Lucius Hunt (Joaquin Phoenix), povućeni mladić koji se nikako ne uklapa u ‘idiličnu’ zajednicu i koji je doista, iz znatiželje, u jednom trenu bio zakoračio izvan ograda svog sigurnog društva. U međuvremenu se u njegu zaljubila slijepa kćerka voditelja komune, Ivy Walker (Bryce Dallas Howard), s kojom Lucius polako razvija senzualnu i romantičnu vezu, pa tako dolazi i do priprema za njihovo vjenčanje. Međutim, na sam dan vjenčanja, Noah – kako saznajemo, zaljubljen u Ivy i ljubomoran na svog novog takmaca – dolazi do Luciusa i ubode ga nožom. Jedini način da ga se spasi jest lijek koji postoji jedino u gradovima, odnosno civilizaciji. Na taj će se put odvažiti hrabra Ivy, a mi gledatelji – u posljednjem, četvrtom okretu filma – saznajemo da je zaselak iz 19. stoljeća zapravo nepoznato mjesto koje se ni manje ni više nalazi u našem, 21. stoljeću. Osnovao ga je Edward Walker (William Hurt), otac slijepe Ivy, koji 70-ih godina, nakon što je brutalno ubijen njegov bogati otac, utopijsku zajednicu smjestio u ‘imaginarni’ prirodni rezervat (stvoren samo zbog ogromnog novca obitelji, pa je tako, kako saznajemo na kraju filma, ograđen visokom ogradom i čak je zabranjeno nadlijetanje aviona) koji je trebao biti oslobođen zločina. No Zaselak nije tek film o utopiji, nemogućnosti idealnog društva i bliskosti svake utopije s distopijom.

’Na prvu loptu’ moguća su tri temeljna tumačenja ove priče. Prvo je, dakako, najjednostavnije i Zaselak će usporediti s društvom britanskih Puritanaca ili Amiša. Kako Puritanci danas u svom izvornom obliku više ne postoje, to će se tumačenje usmjeriti na Amiše. Baš kao što su se oni odrekli tekovina moderne civilizacije kao što su struja i automobili, tako su i mještani Zaselka odustali od svega toga zbog svoje (moralne) ‘čistoće’. Najočitija paralela je pak ona separacije od vanjskog svijeta: Amiši i danas žive usred razvijenih mjesta SAD-a, gdje ih se ponekad na cesti može vidjeti u njihovoj tradicionalnoj i staromodnoj odjeći ili kako kao prijevozno sredstvo umjesto automobila i dalje koriste kočije. Štoviše, Luciusova velika želja da istraži vanjski svijet, da otiđe po potrebne lijekove (što će mu se na kraju obiti o glavu, pa će sam biti taj koji treba lijek, a njegovu će ‘misiju’ preuzeti Ivy), također odgovara amiševskom konceptu Rumspringa – praksi da u adolescentskom dobu mladi pripadnici amiške zajednice imaju priliku napustiti Crkvu, otići u svijet ili, kako to kaže izvorni njemački termin, ‘trčati’ i ‘skakati uokolo’. Drugo tumačenje je također jednostavno. Zaselak se može iščitati i kao ljubavna drama, kao još jedan holivudski mit o ljubavnom paru. Najprije se u Luciusa zaljubi mlada djevojka, a on je odbije. Zatim se u njega zaljubi Ivy, koja je ni manje ni više nego sestra prve odbijene djevojke. Za razliku od prve ‘nesretne ljubavi’, Lucius je, premda na početku nešto rezerviran, također zaljubljen u Ivy, ali se onda, kada se romansa već počinje razvijati, ispostavlja da je i Noah zaljubljen u Ivy. On ranjava Luicusa, a kako bi ga spasila, slijepa Ivy odlazi u vanjski svijet – u nepoznato – i na kraju filma se vraća. U tom bi se tumačenju, s pravom, moglo ustvrditi kako redatelj ponavlja holivudski mit o stvaranju ljubavnog para koji svojom ljubavlju nadilazi sve prepreke i koji se na kraju opet sjedinjuje. Štoviše, na posebnom dodatku DVD-verzije filma vidimo da je upravo ljubav glavni argument za proboj Ivy kroz sve nedaće i nepredvidljivosti šume. Na svom putu Ivy začuje čudne zvukove, prestraši se i zastane ispod drveta na koje su okačene sprave za stvaranje zvukova. Naravno, ona to ne vidi i kaže: ‘Zbog ljubavi sam ovdje. Stoga te molim da me pustiš!’ Ova scena bi se, dakako, mogla protumačiti i kao dokaz da fantazma uvijek nadživljava realnost, odnosno da je ponekad lakše vjerovati u iluziju nego prihvatiti stvarnost: premda joj je otac prije puta otkrio da Onih o kojima se govori zapravo nema, Ivy ipak povjeruje da se radi upravo o Njima i prestrašena istakne Ljubav kao glavni argument zašto bi je trebali ostaviti na miru.

Time dolazimo i do trećeg mogućeg tumačenja filma. Baš kao što se ova scena može tumačiti kao ‘bijeg od realnosti’ tako je i velik broj kritičara tumačio film kao ‘korektnu odu konzervativizmu’.
Glavni argument te kritike sastoji se u prigovoru da redatelj zapravo prikazuje svojevrsni postmodernistički ‘povratak bitku’. Kako kaže Damir Radić, ‘Shyamalan je vođu komune Walkera učinio zapravo praktikantom, heideggerovski rečeno, autentične egzistencije koja daleko od bezličnog i konformističkog svijeta obilježenog suvremenom tehnologijom smjera bitku. Kako bi njegovi mladi sumještani, opet heideggerovski rečeno, ostali otvoreni za otvoreni obzor bitka, kako bi tako dosegli punu bit egzistencije, oni, rekao bi Heidegger, moraju izdržavati ustrajanje u otvorenosti bitka, a to izdržavanje iskušava se kao tjeskoba ili briga.’ (Nacional, 15. 11. 2004.) Kao konzekvencija toga, Edward Walker, vođa zajednice, interpretira se kao George Bush koji jednako tako, koristeći zlokobne potencijale ‘šume’, Ameriku poima kao povratak ‘autentičnoj egzistenciji’ i ‘otvorenosti bitka’.