Sahranjivanje RAF-a
Dvadesetog travnja 1998. godine pismo upućeno uredu državnog odvjetnika grada Karlsruhea dospjelo je u novinarsku agenciju Reuters u Bonnu, obavještavajući javnost da se RAF, Frakcija crvene armije, zapadno-njemački pokret ‘urbane gerile’ iz 70-ih, dobrovoljno razišao. Poput drugih, često nasilnih akcija iz prošlih desetljeća, i ovaj je datum nosio jasnu simboliku. Raspuštanje frakcije na dan Hitlerova rođenja nagnalo je komentatore da se zapitaju koliko je objavljeno obavještenje svojevrsna prijevara čiji su autori nitko drugi nego preostali aktivisti RAF-a, ili je pak sve smislila državna kriminalistička služba. Ukoliko je doista došao kraj tom traumatičnom obliku spektakla na temu urbanih nereda i političkog disidentstva, on vjerojatno nije bio nevezan uz medijsku kampanju obilježavanja dvadesetogodišnjice burnih tjedana poznatih kao ‘vruća jesen 1977’ ili Deutsche Herbst, kampanju koja se odigrala šest mjeseci prije spomenutog pisma, u listopadu i studenom 1997. godine. Čini se kako je mizanscena nacionalnog prisjećanja na televiziji uspjela u onome u čemu nisu uspjele policija i tajne službe: ‘sahraniti’ RAF zajedno s njezinom mitologijom, i to tako da ju se ponovo uprizori. Ovaj esej stoga postavlja pitanje o kakvoj se zapravo mitologiji radilo i što je, s druge strane, to njeno ‘sahranjivanje’ objelodanilo?
Većina svijeta RAF uglavnom pamti kao Baader-Meinhof grupu, po Andreasu Baaderu i Ulrike Meinhof, dvoje vodećih protagonista takozvane ‘prve generacije’. U doba ‘vruće jeseni’ Ulrike Meinhof više nije bila živa; objesila se 9. svibnja 1976. čekajući suđenje. Pošto su Baader, Horst Mahler, Gudrun Ensslin i Jan Karl Raspe također bili u zatvoru, odgovornost za seriju ‘političkih’ akcija izvedenih tokom 1977. preuzela je ‘druga generacija’ RAF-a: prije svega za otmicu (5. rujna) Hansa Martina Schleyera, predsjednika Njemačke federacije industrije i Daimlera Benza; otmicu (13. listopada) Lufthanzinog aviona punog njemačkih turista, koji je prisilno sletio u Mogadishu u Somaliji, sa zahtjevom da se oslobode RAF-ovci iz zatvora. ‘Vruća jesen’ je uslijedila nakon tih događaja: napad njemačke elitne jedinice na avion, otkriće Schleyerova leša u prtljažniku auta u Francuskoj, tri navodna samoubojstva unutar maksimalno osiguranog zatvora Stammheim u blizini Stuttgarta, gdje su Raspe, Baader i Ensslin počinili samoubojstvo (18. listopada), nakon što su saznali za neuspjeh otmice u Mogadishu koja je zahtijevala njihovo puštanje. Premda su nasilne akcije pripisivane članovima RAF-a koji nisu bili uhićeni ili ubijeni tokom čestih racija policija, njemačka je vlada na Božić 1977. bila dovoljno samouvjerena da objavi kako je ‘teroristička prijetnja’ gotova i da se javni život može vratiti u ‘normalu’.
Međutim, kao što znamo, ‘potres’ svih tih događaja se i dalje osjećao, i to ne samo u Njemačkoj. Kako su i Država i njeni mladi protivnici, makar na kratko vrijeme, pokazali spremnost na surovost, nasilnost i otvorenu konfrontaciju toliko ekstremnu da je pocijepala tanano tkivo poslijeratnog političkog konsenzusa, epizoda s RAF-om je postala točka prekretnica i za militantne akcije diljem svijeta. U Njemačkoj je osvješćivanje i traganje za identitetom otišlo mnogo dalje nego svibanjski događaji 1968. godine: kao da je netko načinio drugačiji šahovski ‘potez kraljem’, vraćajući se u njemačku prošlost, ali i krenuvši naprijed u polje bezvremenog političkog prostora. Zahvaljujući brojnim filmovima poznatim pod etiketom tada još uvijek relativno ‘novog’ njemačkog filma, ta je kriza zapadno-njemačkog samorazumijevanja i samo-reprezentacije postala tema i na međunarodnom nivou: publika umjetničkih filmova gledala je ili čitala o Izgubljenoj časti Katarine Blum (Die Verlorene Ehre der Katharina Blum, 1975.), Nožu u glavi (Messer im Kopf, 1978.), Putu majke Kuster u raj (Mutter Küsters Fahrt zum Himmel, 1979.), Njemačkim sestrama (Bleierne Zeit, 1981.), Trećoj generaciji (Die Dritte Generation, 1979.), Stammheimu (1986). Među njima je omnibus Njemačka u Jesen (1978.), snimljen većinom u vrijeme Schleyerova sprovoda, bio prvi pokušaj filmske zajednice da kroz nekoliko kontekstualizirajućih narativa ukaže na značaj ovih otmica i samoubojstava.
Međutim, ni film ni gomila knjiga nisu uspjeli u smirivanju ove epizode. Kao da su događaji – zahtijevajući trenutno objašnjenje i u svojoj amblematično gustoj tekstualnosti prizivajući hermeneutični višak – postali visoko interpretativni jer su se upisali u nekoliko povijesti, gdje su revolucionarno nasilje, studentski protestni pokret šezdesetih, čak i fenomen međunarodnog terorizma i vladinih repriza bili upleteni tek sporadično. Ovu poantu ne iznosimo s ciljem da bi se opet depolitizirao post-šezdesetosmaški radikalizam i Njemačka jesen, nego da se obnovi politička dimenzija događaja, odnosno njihov moguć značaj za devedesete. Jedna epizoda iz Njemačke u jesen, kao i okvirna priča, u retrospektivi provociraju drukčije misli, osobito uspoređene s uratkom iz 1997, koji je uključivao, tvrdim, eksplicitno ponovo pisanje Njemačke u jesen kroz ponavljanje: televizijski film Todesspiel (Igra smrti, 1997), odobren od ARD za WDR i NDR, kojeg je režirao Heinrich Breloer, uz troškove od 7 milijuna njemačkih maraka – ogroman budžet za njemačku televiziju.
