Na jesen 1987. ‘Mladina’ je objavila veliki intervju sa Ernestom Laclauom i Chantal Mouffe, pod naslovom: ‘Nekoć je bila revolucija: Veliki intervju z Ernestom Laclavom in Chantal Mouffe’.01
Na jednom mjestu u dotičnom intervjuu, Mouffe izjavljuje:
‘Socijalizam ne možemo više misliti samo kao socijalizaciju sredstava proizvodnje, jer je sve to previše povezano sa borbom protiv samo jedne forme nejednakosti – klasne nejednakosti – dok su u isto vrijeme sve druge forme nejednakosti, koje nemaju klasnu bazu, ali su međutim isto toliko važne, previđene. Projekt radikalne demokracije pokušava, na jednoj strani, afirmirati ovo širenje društvene konfliktualnosti; na drugoj pak strani pokušava postaviti pitanje politike na neesencijalistički način. To znači da ne pretpostavlja neku vrst ‘ljudske prirode’ čija bi suština bila borba protiv podređenosti, već je za nju svaki antagonizam diskurzivno konstruiran […] Zbog toga smo toliko stavili naglasak na značaj ‘demokratske revolucije’ u našoj knjizi. Jer upravo demokratska revolucija nudi jezik kroz koji se odnosi podređenosti mogu prevesti u odnose ugnjetavanja. Na pluralnost se također veže i spoznaja da je ideja totalne, homogene kolektivne volje nešto iznimno opasno – ona vodi ka totalitarizmu’.02
Ovi iskazi su zanimljivi. Ne samo zbog toga što predstavljaju kondenziranu rekapitulaciju najznačajnijih teza ‘Hegemonije i socijalističke strategije’ koju je Mouffe napisala zajedno s Laclauom.03 Oni su zanimljivi u odnosu na kontekst u kojem se javljaju, odnosno, u odnosu na njihovo značenje u tom kontekstu. Jer, iako je dotičan intervju napravljen u trenutku u kome je obrazovana javnost u Sloveniji očekivala prijevod ‘Hegemonije’ na slovenski jezik, kontekst o kome je ovdje riječ nije bio samo stvar intelektualnih razmjena. Značaj ovih iskaza ne može se odmjeriti na pukoj ravni teorije.
Zapravo, samo pojavljivanje Laclau i Mouffe (odsad L/M) u ‘Mladini’, slovenskom tjedniku koji je stajao na samom pročelju političkih snaga koje su iznutra najavljivale historijsku transformaciju ‘stvarno postojećih socijalističkih režima’ na kraju osamdesetih, treba nam reći nešto bitno o njihovim teorijskim postavkama, o konceptima ‘hegemonije’ i ‘radikalne demokracije’. Ovo pojavljivanje nas zapravo poziva da istražimo doseg ovih postavki onkraj sfere čiste teorije, da istražimo stvarnu umiješanost ovih teorijskih koncepata u političkim i historijskim borbama. Jer ako je nedvojbeno da iskazi Mouffe u ‘Mladini’ pokazuju određen nivo analitičke sposobnosti – u smislu da zahvaćaju takorekuć duh tog trenutka – iz današnje perspektive treba reći da su ovi iskazi u biti bili programatski. Doista, čak možemo ići i do toga da ustvrdimo ako su teorijske postavke L/M ikada vidjele vlastitu materijalizaciju u konkretnoj politici, ako su ikad uspjele uhvatiti povijest, ne samo u smislu pojmovne adekvacije, već u smislu stvarnih, praktičnih efekata, onda njih moramo potražiti upravo u historijskoj epizodi takozvanog ‘slovenskog proljeća’.
01 ‘Nekoć je bila revolucija: Veliki intervju z Ernestom Laclavom in Chantal Mouffe’, ‘Mladina’, (1987), Br. 39, Ljubljana: ZSMS.
02 ibid, str. 25.
03 Laclau, Ernesto i Mouffe, Chantal (1985) Hegemony and Socialist Strategy: Towards a Radical Democratic Politics, London: Verso (odsad HSS).
