‘68 danas i depolitizacija revolta
O čemu govorimo kad govorimo o ‘68-oj? Najčešće ni o čemu. U boljem slučaju – o apstrakcijama. S jedne strane postoji tendencija pronalaženja ‘izvornih’ šezdesetosmaša kako bi nam povjerili svoju priču (uvijek se radi o ‘priči’), ali kad ih nađemo onda u pravilu otkrivamo da u njima nema ničeg ‘izvornog’ u pravom smislu i da je većina onih koji nisu poludjeli ili naprosto potonuli u svakodnevici, završila na nekim političkim pozicijama, samim tim činom odričući se ideala za koje su se borili (sjetimo se samo Joschke Fischera, Daniela Cohn-Bendita, itd.). S druge strane, postoji tendencija da se čitava ‘68, bilo da se radi o Francuskoj, Njemačkoj ili Češkoj gdje su prilike nerijetko bile uzrokovane drugim povodima i gdje su se nerijetko razlikovali i sami ideali, svodi na zajednički nazivnik i prezentira kao nekakva ‘duhovna situacija vremena’. Mjesto, ili bolje rečeno Stimmung, na kojem se susreću te dvije tendencije je nostalgija. Posebno kad na dnevnom rasporedu imamo obljetnicu ‘68, svaka rasprava najčešće završava konstatacijom ‘ah, onda je bilo tako divno, studenti s radnicima koji su se zajedno borili za svoje ideale, a gdje toga ima danas?’.
Umjesto tog začaranog kruga trebalo bi reći nešto naizgled paradoksalno: upravo danas ‘68-a postoji, kao što je postojala i prije. Naravno, to možemo reći samo ako u svijesti imamo da ni ‘68-a iz ‘68-e nije bila jedinstven proces, kao što nam se to danas post festum, iz jedne historijske i gotovo arhimedovske perspektive čini. Naime, koliko god da u različitim i ne samo europskim državama možemo detektirati slične ‘povode’ (Vijetnamski rat, represija na sveučilištu, eksploatacija radništva, itd.), u početku je svaki od tih procesa ili revolta, bio koliko-toliko neovisan od drugih. Nijemci su primjerice imali sasvim specifičnu situaciju koja se od Francuske razlikovala već po tome što je u njemačku ‘68, među svim drugim stvarima, bilo uključeno i suočavanje s prošlošću, odnosno nacizmom (kako su to poslije najbolje pokazali RAF i ‘Njemačka jesen’).
Naravno, mi iz današnje perspektive možemo, kao što je to uvijek slučaj kad zauzimamo položaj nekoga s odmakom, sve vidjeti kao neku vrstu determinističkog (danas bi se reklo ‘globalizacijskog’) procesa u kojem vrijedi načelo iz teorije kaosa zvano efekt leptirovih krila: kao što zamah krila leptira na jednom dijelu svijeta na drugom kraju uzrokuje tornado, tako su recimo bombe u Vijetnamu na drugom kraju svijeta uzrokovale društvena gibanja koja su dovela do godine 1968. I ne samo to: kao što pokazuju svi kronološki prikazi ‘68, mogu se uspostaviti i sofisticiranije poveznice (ili, kako bi rekla službena definicija efekta leptira: “senzitivne dependencije inicijalnih uvjeta”). Radi se o globalnoj, premda još uvijek uglavnom nepovezanoj i često partikularnoj, pobuni protiv Kapitala, pa bi umjesto nostalgičnih solilokvija i svečanih govora o ‘68-oj trebalo reći: upravo se u tome sastoji današnja ‘68. Naravno, ne postoji ono najvrjednije iz ‘prave’ ‘68-e, a to je direktno povezivanje između studenata i radnika, odnosno specifična kolektivna vrsta solidarnosti, a u to se mogao uvjeriti svatko tko je recimo pratio propadanje tvornica tokom hrvatske tranzicije, jer studenti nikada nisu u nekom većom broju dali podršku radnicima, a vrijedi i obrnuto: radnici se nisu priključili studentima kad su ovi protestirali zbog velikih školarina.
