Žrtvovanje za budućnost?
U romanu Arcibašova Sanjin iz 1905. godine glavni lik, ruski anarhistički atentator, izriče jednu od najradikalnijih misli o besmislenosti žrtvovanja vlastitog života u svrhu buduće opće dobrobiti. ‘Zašto da se dadem ubiti da ljudi u XXI. stoljeću ne bi oskudijevali u hrani i spolnim užicima?’ U mnogim tekstovima danas zaboravljenog filozofa nade i duha utopije Ernsta Blocha to se pitanje iz provlači kao nit vodilja određenja onog nadolazećega. Budućnost je od novovjekovne ideje napretka svagda još-ne-sada. Ono zadobiva moć projekcije tek iz stalne aktualnosti promjene. Blochov odgovor na radikalni nihilizam Sanjina proizlazi iz ‘principa nade’. U njemu se spajaju ideje društvene revolucije i mesijanskoga očekivanja spasa u nadolazećem vremenu.
Sumnja u smisao individualne žrtve revolucionarnoga terorizma poništava se prevladavanjem razlike između općeg i individualnog etičkoga čina. Umjesto sredstva koje opravdava svrhu, dakle revolucionarnoga terora opravdanog strukturalnim nasiljem kapitalističkog društvenoga poretka kao terora nad živim radom i slobodom čovjeka uopće, rješenje je u izlasku iz kauzalno- teleologijskoga modela. Svrha ne opravdava sredstvo. Sredstvo ne služi svrsi ako oboje u jedinstvu ljudskoga djelovanja ne proizlaze iz nečeg dubljega od tradicionalne spinozističko-hegelovske ideje o slobodi kao spoznatoj nužnosti. Rješenje je, dakle, u mogućnostima promjene zbilje i nužnosti revolucionarne promjene.01 Promijenimo samu ideju promjene svijeta, a ne svijet kao takav! Iz iskazanoga se upućuje na svojevrsnu reviziju Marxove 11. Teze o Feuerbachu. U ovom slučaju Blochova revizija Marxa nadopunom drugim filozofijskim sredstvima (marksistički Schelling) ne upućuje ni na kakvu pukotinu u ideji revolucije. Riječ je, naprotiv, o imanentnoj kritici mišljenja revolucije iz bîti okreta u razumijevanju povijesti uopće. Stoga Bloch ne može biti drugo negoli marksistički utopist, budući da na istom ‘frontu nade’ još uvijek misli u kategorijama subjektaobjekta revolucije.02 Povijest je kao vremenitost shvaćena iz kauzalno-teleologijskoga modela. Ona ima svoju svrhu u praktičnome ovladavanju čovjeka prirodom, društvenim uvjetima proizvodnje i odnosima između ljudi. Marxova ideja komunizma otuda pripada novovjekovnome sklopu napretka kao svrhe povijesti.
Sredstvo/svrha realiziranoga komunizma u nadolazećem vremenu budućnosti čini izlišnim etički čin žrtvovanja pojedinca ukoliko je smisao budućnosti samo u socijaliziranju primarnih potreba. Ubojstvo drugih i vlastito samoubojstvo u činu ‘svetoga terora’ zbog uzvišene budućnosti čini se besmislenom žrtvom ukoliko je događaj nadolazećega samo aktualizacija sadašnjosti i ništa više od toga. Pitanje o smislu žrtvovanja za bilo kakvu drugu svrhu osim ekonomskoga blagostanja, socijalne pravednosti i ravnomjerne raspodjele užitka za sve, najradikalnije je pitanje ikad tako rigorozno etičko-politički postavljeno o smislu revolucionarne promjene ‘svijeta’. Parafraziramo li s obrnutim predznakom znamenito Leibnizovo pitanje – ‘zašto radije nešto (bitak), a ne ništa?’ – mogli bismo kazati: zašto radije ništa ne činiti, nego nešto neradikalno mijenjati?
