Kina i kraj šezdesetih Početkom kolovoza 2005. održan je okrugli stol o “Šezdesetima u Aziji” na jubilarnoj stotoj konferenciji na Nacionalnom sveučilištu u Singapuru. Šezdesete u Kini stalno su spominjali znanstvenici iz Koreje, Japana, Malezije, Tajlanda i Amerike. No, osim mene, koji sam bio pozvan kako bih sudjelovao u diskusiji, nije pozvan niti jedan kineski znanstvenik koji bi sudjelovao svojim radom. Iz vlastitog iskustva znam da to nije neuobičajeno. 1998., kada je cijeli svijet, Europa, Azija te obje Amerike, obilježavao tridesetu godišnjicu studentskih i društvenih pokreta, Kina je bila upadljivo tiha, unatoč svojoj snažnoj povezanosti sa šezdesetima.
Tada sam se počeo baviti razlozima te tišine. Prvo sam zaključio kako ona ne predstavlja samo odbacivanje radikalne misli i političke prakse šezdesetih godina. Ta tišina nije ograničena ni nepriznavanjem Kulturne revolucije – simbola šezdesetih u Kini. Ovdje govorim o “dvadesetom stoljeću ukratko”, od godina Republikanske revolucije 1911. do razdoblja oko 1976. – stoljeću kineske revolucije. Razdoblje započeto propašću Stodnevne reforme 1898. i završeno ustankom u Wuchangu 1911. bilo je prolog dvadesetog stoljeća u Kini, a osamdesete, od kasnih sedamdesetih do 1989., bile su njegov epilog. U toj su eri francuska i ruska revolucija bile uzor kineskim intelektualcima i revolucionarima, a iz različitih pogleda na te revolucije proizašla su politička razilaženja unutar duge kineske revolucije. Novi kulturni pokret u razdoblju Četvrtog svibnja bio je zasnovan na Francuskoj revoluciji i njezinim tekovinama bratstva, jednakosti i slobode. No, prva generacija članova komunističke partije preuzela je rusku revoluciju kao osnovni uzor, kritizirajući građanska obilježja Francuske revolucije. U osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća, uslijed krize socijalizma i uspona reformi, aura ruske revolucije znatno je oslabila, a ideali francuske revolucije vratili su se na scenu. No, nakon kraja revolucionarnog dvadesetog stoljeća, obje su revolucije, koje su se počele smatrati izvorima radikalizma, postale predmetom negacije i kritike. Zaboravljanje i odbijanje šezdesetih stoga nije izolirani povijesni događaj, već je organska komponenta sustavnog procesa derevolucionarizacije.
Tijekom šezdesetih u Aziji pojavili su se i procvjetali brojni nacionalni oslobodilački pokreti, a kolonijalno razdoblje je završilo. Pokreti u Japanu, Koreji, Tajlandu, Indiji i drugdje kritizirali su Hladni rat i kapitalistički poredak pod snažnim angloameričkim utjecajem. U Europi i Americi, šezdesete su obilježene pojavom antiratnih i antiimperijalističkih pokreta te intenzivnim preispitivanjem poslijeratnih kapitalističkih političkih institucija. Zašto se, onda, šezdesete više doimaju kao zapadnjačka, a ne azijska tema? Prije nego što se više posvetim ovom pitanju, morat ću naglasiti sljedeće dvije točke. Prvo, iako su azijske i zapadnjačke šezdesete bile povezane, ipak su među njima postojale vrlo važne razlike. U Europi i Americi antiratni i antiimperijalistički pokreti bili su kritički pokreti unutar zapadnjačkog društva. Njihove manifestacije unutar kulturne sfere tvorile su kulturnu kritiku kapitalističkog svijeta. Za razliku od toga, u jugoistočnoj Aziji, pogotovo u Indokini i drugim regijama, borbe u šezdesetima bile su obilježene oružanim revolucijama i vojnim borbama protiv zapadnjačke imperijalističke dominacije i lokalnog društvenog ugnjetavanja. Zapadnjačke šezdesete ciljale su na poslijeratnu stranačku državu nemilosrdno kritizirajući njezinu unutarnju i vanjsku politiku. Azijske šezdesete pokušavale su ponovno uspostaviti nezavisne nacije i stvoriti nove oblike stranačkih država putem društvenih pokreta i oružane borbe, tražeći vlastite oblike društvene preobrazbe i gospodarskog razvoja, boreći se pritom za vlastiti suverenitet unutar hegemonijskog sustava međunarodnih odnosa. U današnjem kontekstu, oružane revolucije i vojni ustanci šezdesetih kao da su isparili iz kolektivnog sjećanja i misli. Kakav bi bio značaj azijskih šezdesetih i njihovih pokreta za nacionalnu neovisnost ili uspostavljanje stranačke države u današnje doba dominacije transnacionalnog u mislima zapadnjačkih intelektualaca? Iako su društveni pokreti šezdesetih ostali u lijepom sjećanju azijske ljevice, to je također vrlo upitna osnova za njihovo preispitivanje.
