“Što je drugo prevedivo – mogli bismo pitati – ako ne univerzalije?”01 Prije postavljanja pitanja kako prevesti Kulturnu revoluciju, preliminarno bi pitanje dakle trebalo biti “ima li Kulturna revolucija ičeg univerzalnog za prevesti?” Tekući je odgovor, i prema službenom diskursu kineske vlade i prema globaliziranom akademskom mišljenju, odrješito negativan. Odgovor doslovno glasi chedi fouding, ili “radikalna negacija”. Takva tvrdokorna negacija, međutim, zahtijeva simptomatično tumačenje, kako bi se ocijenilo ono što ona radikalno afirmira.
Prevođenje singularnosti
Prevođenje univerzalija uključuje mnogostrukost intelektualnih operacija, čiji raspon uvelike nadilazi specifični slučaj međujezičnih praksi, posredstvom kojih singularne subjektivnosti adresiraju druge singularne subjektivnosti, kroz različite obrasce intelektualnosti, kao što su umjetnost, politika, filozofija. Uz mogućnost beskonačnih singularnosti o kojima je riječ i koje su nesvodive na bilo koje partikularno određenje, prijevodi univerzalija su rijetke i diskretne operacije, heterogene prema permanentnim i neizbježnim aktivnostima zamjećivanja partikularnosti koje prožimaju ljudsku komunikaciju.
Kako bi se nastavilo, potrebno je uzeti u obzir univerzalije u perspektivi singularnosti. Mogli bismo reći: univerzalije bez univerzuma. Ili, kao što Alain Badiou piše, “Tout universel est singulier, ou est une singularite”.02 Samo singularno može biti univerzalno i obratno. Prevođenje univerzalija ekvivalent je prevođenja singularnosti – samo su singularnosti prevodive. Dakle, da preformuliram moje inicijalno pitanje, “ima li Kulturna revolucija nešto singularno što zaslužuje prevođenje?” Tekući su odgovori ponovno radikalno negativni ili strogo ograničeni na brojna partikularna i često fantastična određenja, kao što je pretpostavljeni “stav” “Kineza” da se njima treba “despotski” vladati, ili da ih povremeno očaravaju okrutne “totalitarne” avanture, itd.
Ključni element prilikom prevođenja univerzalija je intelektualno povratno djelovanje od prevedenog prema prevoditelju. Kada je riječ o univerzalijama ili subjektivnim singularnostima, adresat se, zauzvrat, obraća adresantu, najčešće nelagodno, intenzivno postavljajući pitanja u vezi istinske naravi njegove subjektivne nakane. Primjer takve situacije je neugoda koju je iskusio Althusser proučavajući Machiavellija, opisavši je kao posljedicu uzajamnog iznenađenja.03 S jedne strane, postojalo je iznenađenje koje su politički spisi firentinskog tajnika mogli pobuditi kod filozofskog čitatelja, a s druge strane, iznenađenje koje su ti isti spisi iskazali zato što su bili čitani. Slijedom toga, intenzivno postavljanje pitanja započinje. Što ti, čitatelju, zapravo tražiš? O kojim subjektivnim pitanjima govorimo? Jesi li siguran da se ona mogu uskladiti s mojima? Mogu li ona doista izgraditi, zajedno s mojim kategorijama mišljenja, zajedničku sferu intelektualnog propitivanja? To su ona vrsta pitanja koja, prilikom prevođenja univerzalija, prevoditelj treba očekivati od prevedenog.
Razaranje historijsko-političkog mosta
Koje bismo, dakle, subjektivne nakane mogli imati prilikom prevođenja Kulturne revolucije? Tvrdim da je politička intelektualnost jedini obrazac na koji je Kulturna revolucija prevodiva i da ona više ne može biti historijska.
Što se tiče negativne strane moje argumentacije, za nju ne nedostaje empirijskih dokaza. Tijekom posljednja tri desetljeća, istraživanje Kulturne revolucije iskusilo je postojano i skoro potpuno nestajanje akademskog zanimanja. Ja ovdje primarno mislim na povijesnu znanost, međutim taj se ćorsokak tiče cijelog raspona društvenih znanosti. Lako bi se moglo zaključiti da je puki poriv da se ponovi “radikalna negacija” neizbježno morao dovesti do tog rezultata: ako je nešto definitivno ništa, zašto trošiti vrijeme i sredstva da bi se to istražilo?
