Zašto govoriti o “Kulturnoj revoluciji” – koja jeslužbeno ime za dug period ozbiljnih previranjau komunističkoj Kini između 1965. i 1976.?Iz najmanje tri razloga:01) Kulturna revolucija bila je neprestana i živa referencamilitantne aktivnosti širom svijeta, pogotovou Francuskoj, u najmanju ruku između 1967. i1976. Ona je dio naše političke povijesti, kao i osnovaza postojanje maoističke struje, jedine istinskepolitičke tvorevine šezdesetih i sedamdesetih.Mogu kazati “naše”, jer sam bio dio nje, i na nekinačin, da citiram Rimbauda, “tamo sam, još uvijeksam tamo”. Razne vrste subjektivnih i praktičnihputanja našle su svoje imenovanje u neiscrpnoj inventivnostikineskih revolucionara. Već, promijenitisubjektivnost, živjeti drugačije, misliti drugačije:Kinezi su to – a poslije smo i mi – zvali “revolucionizacijom”.Oni su rekli: “Promijeniti čovjekau onome što je u njemu najkorjenitije”. Oni su podučavalida u političkoj praksi moramo u isti časbiti “i strijela i srida”, jer je stari svjetonazor jošprisutan u nama. Pri kraju šezdesetih išli smo posvuda:u tvornice, predgrađa, na selo. Deseci tisućastudenata postajali su proleteri ili su odlazili živjetimeđu radnike. Pri tome nam je Kulturna revolucijatakođer posuđivala riječi: “velike razmjene iskustava”,“služiti narodu”, i, uvijek suštinski slogan“savez masa”. Borili smo se protiv brutalneinercije Komunističke partije Francuske (PCF),protiv njezinog nasilnog konzervativizma. U Kinije partijska birokracija također bila napadana: to senazivalo “borbom protiv revizionizma”. Čak su sei raskoli, sukobi među revolucionarima različitihorijentacija nazivali na kineski način: “protjeraticrne gangstere”, stati na kraj onima koji se “čineljevičarima ali su u stvarnosti desničari”. Kad bi sesusreli sa političkom situacijom narodnih masa,štrajkom u tvornici ili sukobom sa fašističkim gazdamaradničkih predgrađa, znali smo da moramobiti “vrsni u otkrivanju proleterske ljevice, pridobiticentar, i razbiti desnicu”. Maova Crvena knjižicabila je naš vodič, i to nikako, kako bi budale rekle,u službi dogmatskog katekizma, već upravosuprotno, da bi iznašli nove puteve u svim vrstamanejednolikih situacija koje su nam bile nepoznate.U vezi sa svime time, budući da nisam jedan odonih koji prekrivaju vlastito odricanje i svrstavanjeuz etabliranu reakciju referencama na psihologijuiluzija ili na moral zasljepljenosti, možemo samocitirati naše izvore i odati počast kineskimrevolucionarima.
02) Kulturna je revolucija tipični primjer (još jedanmaoistički pojam, tipični primjer: revolucionarnootkriće koje mora biti generalizirano) političkogiskustva koje zasićuje formu partije-države. Koristimkategoriju “zasićenja” u smislu koji joj pridajeSylvain Lazarus.01 Pokušat ću pokazati da je Kulturnarevolucija posljednja značajna politička sekvencakoja je još uvijek interna partiji-državi (uovom slučaju, Komunističkoj partiji Kine) i kojapropada kao takva. Maj ’68. i njegove posljediceveć su nešto drugo. Politička organizacija (L’Organisationpolitique) nešto je apsolutno drugo. No bezzasićenja šezdesetih i sedamdesetih ništa još ne bibilo mislivo izvan vidokruga države-partije ilidržave-partijâ.0203) Kulturna revolucija velika je lekcija povijesti i politike,lekcija povijesti koja je mišljena iz politike(a ne obrnuto). Doista, ovisno o tome da li ovu ‘revoluciju’(sama riječ leži u središtu zasićenja)proučavamou okviru dominantne historiografijeili pod znakom realnog političkog pitanja, dolazimodo zapanjujućih nesuglasja. Ono što je bitnojest to da uočimo da priroda ovog nesuglasja nepripada poretku empirijske ili pozitivističke egzaktnosti,ili njezinog manjka. Možemo biti složnioko činjenica i završiti sa sudovima koji su savršenosuprotstavljeni. Upravo će nam ovaj paradoksposlužiti kao ulazna točka u građu.
