Kako misliti globalizaciju?
Želimo li razmišljati o globalizaciji, moramo se osloboditi dvaju mitova. Prvi govori da je globalizacija nešto novo. Drugi pak smatra da je neizbježna. Zanimljiva je logička struktura tog dvojnog mita suvremenosti. Zajedno, onako kako mitovi djeluju u popularnoj misli, naturaliziraju sadašnja događanja: utapaju nas u nejasno i zato još snažnije uvjerenje kako je globalizacija posebnost, te ujedno neminovnost naše epohe. No, ako ju negiramo, kao što nam to nalaže prosvjetiteljski refleks, dospijevamo u proturječje: ako je naime globalizacija već od nekoć sa nama, onda se nameće barem nužnošću onoga što je odavno odlučeno.
To nas upozorava da divlja misao informacijskog društva nije ništa manje divlja nego li u naroda koji ne poznaju metale. Na isti način reproducira postojeće odnose. Jednako je, za “domoroce” tih odnosa, neprimjetan eter njihova života i opće osvjetljenje, koje daje obrise njihovome svijetu. “Domoroci” naravno mogu negirati pojmovnu mrežu, kroz koju filtriraju svoj svijet, da bi iz taloga ideološkog variva razabrali neki smisao; ali tada se nađu u besmislu.
Želimo li izaći iz mita, nije dovoljno da ga jednostavno negiramo; moramo promijeniti misaoni horizont. A tada već mislimo i izvan horizonta toga činjeničnog svijeta, kojemu mitologija pomaže da se održava i obnavlja. Hoćemo li analizirati ustroj sadašnjega svijeta, moramo ga, barem u “mislima”, već i nadmašiti; “objašnjavanje svijeta” je revolucionarniji postupak no što je mislio mladi Marx.
Ta revolucionarna, makar i “samo” misaona praksa, koja uspijeva nadići horizont mitologije, zato što je sposobna poseći preko horizonta postojećega, ta praksa je eto – teorija. U teoriji nikada ne počinjemo od nule, pa je i o globalizaciji teorija već štošta rekla – čak i prije no što se pojavio taj izraz, “globalizacija”. Razlog je jednostavan: pošto je globalizacija niz procesa koje pokreće sistemska logika kapitalizma, analize kapitalizma nužno su analizirale i to što sada nazivamo “globalizacijom”. Teorije globalizacije imamo dakle već od samog početka političke ekonomije – a to znači, kako je Marx napisao, još od kada “je počela samokritika buržoaskog društva”.
Kada se oslobodimo popularnih shvaćanja, za početak možemo reći slijedeće: globalizacija proizlazi iz sistemske logike kapitalizma – ili, točnije, globalizacija “je” sama logika kapitalizma. U tome smislu je sistemski nužna – otkako postoji i sve dok traje kapitalizam. Baš zato je u okviru te sistemske “nužnosti” moguće više različitih politika globalizacije. Kroz historiju se i stvarno afirmiralo više različitih “politika globalizacije”, a to znači politika u okviru kapitalizma kao svjetskog sistema. Te politike nastajale su u okviru trenutnih konjunktura, pod utjecajem najrazličitijih pobočnih, lateralnih faktora, pobuda i prepreka, i naposljetku su proizlazile iz svjesnih strategija povijesnih aktera. U povijesti su se suočavale razne politike globalizacije, ponekad su surađivale, češće su se sukobljavale – pogotovo naravno u borbama za prevlast, za hegemoniju u sistemu svjetskog kapitalizma. Zato niti jedna pojedinačna politika globalizacije nije nužna – pa tako niti sada vladajuća neoliberalna politika globalizacije nije neizbježna. Stoji li da je kapitalistički sistem već iscrpio sposobnost da se i dalje održava u ravnoteži, te da polako ističe, onda su naravno politike utoliko manje pod sistemskim pritiskom: manje su “nužne”, tj. manje su iznuđene i ujedno su “slobodnije”, tj. lakše utječu na povijesno događanje. Globalizacija nije ništa novo Najprije, dakle, globalizacija nije ništa novoga. Neortodosni ekonomist André Gunder Frank godine je 1993. sa suradnikom Barryjem Gillsom, izdao zbornik provokativnog naziva: Svjetski sistem: pet stotina ili pet tisuća godina? Istina, nekoliko godina ranije već su odgovorili da je, barem što se njih tiče, svjetski sistem svjetskim, već nekih pet tisuća godina. Ovi autori globalizaciju uopće ne povezuju sa kapitalizmom. Ali ako smo i skromniji, pa globalizaciju pripišemo kapitalizmu, moramo joj priznati barem nekih pet stoljeća. A vjerojatno čak nešto više. Ako hoćete dobiti kapitalizam, na raspolaganju morate imati nekoliko uvjeta. Jedan od tih uvjeta je da raspolažete s velikim količinama nevezane vrijednosti – da imate velike količine raspoloživoga “novca”, koji ćete “kapitalistički investirati”. Te velike količine raspoložive vrijednosti, u Europi su nastale kao utržak trgovine na velike udaljenosti, točnije: trgovine s Azijom. Kapitalizam uopće ne bi mogao nastati, da već prije njega nije postojao nekakav “svjetski sistem”.
