Uvod: tamna strana 1989.
Posljednjih bi se dvadeset godina u srednjoj i istočnoj Europi moglo nazvati les années 89. Ovdje parafraziram ono što se u Francuskoj danas naziva les années 68, godine obilježene događajima koji su se zbili 1968., naglašavajući tako dugotrajan učinak dotične povijesne prekretnice.
Pad Berlinskoga zida najavio je dalekosežne promjene u "drugoj Europi". Ove su uključivale kraj komunističkih režima u nestajanju između 1989. i 1991., kraj Hladnoga rata, ponovno ujedinjenje Njemačke, uvođenje liberalne demokracije, početak užurbane "tranzicije" prema ekonomiji slobodnog tržišta te, najzad, ujedinjenje većineeuropskog Istoka i Zapada pod kišobranom Europske unije.
Međutim, s ove točke gledišta, razumijevanje godina nakon 1989. ovisi o različitim političkim, društvenimi ekonomskim posljedicama ovih vrlo dubokih promjena koje su na razne načine izvršile utjecaj na različite dijelove bivše socijalističke Euroazije. Kada su se 1989. stvarni, politički i simbolički zidovi počeli rušiti, bilo je teško predvidjeti – niti bi euforija onih dana dopustila takvu vrstu pesimizma – da će promjena donijeti i mnoge neželjene posljedice. Ne samo da su te neželjene posljedice uključivale ekonomske tegobe, travestije novog demokratskog poretka i bolne društvene šokove, nego također i – u trenutku ujedinjenja zapadne Europe – političke trendove dezintegracija koji su pomeli tri bivše socijalističke federacije tijekom 1991. i 1992. Nakon procesa raspada uslijedile su provale nasilja, razornih i krvavih ratova, povratka koncentracijskih logora u Europi, masakara i etničkog čišćenja, što je doseglo svoj vrhunac genocidom u Srebrenici 1995., kao i brutalnim razaranjem gradova kao što su Vukovar, Sarajevo, Mostar i Grozni. Jedna od najviše užasavajućih manifestacija te tamne strane 1989. bila je gotovo četvorogodišnja opsada Sarajeva. Upitan o padu Berlinskoga zida, jedan je građanin opkoljenog Sarajeva navodno odgovorio da je to, s jedne strane, bila dobra stvar, ali da je, s druge, Zid, nažalost, "pao na naše glave".
U ovome ću se tekstu baviti nasiljem, sukobima i ratovima koji su uslijedili nakon raspada bivših socijalističkih multinacionalnih federacija. Pitanje zašto su se te federacije raspale toliko brzo nakon sloma komunističkih režima popraćeno je s još više teških pitanja. Zašto je do nasilja došlo na nekim prostorima, a na drugima ne? Gdje, pod kojim okolnostima i u kojem je trenutku bilo najvjerojatnije da će do nasilja doći? I, na koncu, zašto je raspad Jugoslavije bio tako iznimno brutalan? Svoju analizu započinjem postavljanjem, po mome mišljenju, dvaju ključnih pitanja. Mogući odgovori na ta pitanja odredili su sudbinu mnogih građana i građanki bivših socijalističkih federacija u kontekstu njihova neminovnog raspada: Jesu li države (republike) u nastajanju i federalni centar prihvatile odcjepljenje i postojeće granice? Jesu li sve grupe i sve regije prihvatile nezavisnost i vlast novih država? Analiza mogućih odgovora na ova pitanja u bivšim socijalističkim federacijama i njihovim bivšim republikama u kojima je došlo do nasilja dovodi nas do onoga što definiram kao tri odlučujuća okidača nasilja: državljanstvo, granice i teritoriji te uloga armija ugaslih federacija. No, ova analiza ne može uroditi plodom bez prethodne pomne analize tih bivših federacija jer su njihove različite prirode bile uzrokom različitih ishoda tijekom
godina koje su uslijedile nakon 1989.
