Cilj mi je danas opisati jednu umnu operaciju koju sam – iz razloga koji će nadam se biti uvjerljivi – nazvao Idejom komunizma. Trenutak koji je bez sumnje najdelikatniji upravo je onaj koji je i najviše opći, onaj koji se tiče toga da se kaže što je uopće jedna Ideja, ne samo u pogledu političkih istina (u tom slučaju je Ideja ideja komunizma), već u pogledu bilo koje istine (u kom slučaju je Ideja suvremeno oživljavanje onoga što nam Platon pokušava prenijeti putem imena eidos ili idea, ili, još preciznije, kao Ideju Dobra). Ostavit ću velik dio te općosti implicitan kako bih bio što jasniji po pitanju Ideje komunizma.
Operacija "Ideja komunizma" zahtijeva tri osnovne sastavnice: političku, povijesnu i subjektivnu.
Najprije o političkoj sastavnici. Riječ je o onome što nazivam istinom, političkom istinom. Glede moje analize Kulturne revolucije (jedne političke istine ako je takve ikad bilo) komentator britanskog lista Observer vjerovao je da može izjaviti – i to samo na temelju mog pozitivnog odnosa prema toj epizodi kineske povijesti (koja za njega, naravno, predstavlja zloćudnu klaonicu) – da se ponosi time što je engleska empiristička tradicija "nas [čitatelje Observera] cijepila protiv tiranije čiste političke apstrakcije" (svake predsusretljivosti prema despotizmu ideokracije). On se zapravo ponosi time što je vladajući imperativ današnjeg svijeta "život bez Ideje". Kako bih mu ugodio, počet ću tako što ću kazati da je političku istinu prije svega moguće opisati na čisto empirijski način: ona predstavlja konkretnu i vremenski prepoznatljivu sekvencu gdje se pojavljuju – gdje postaju i nestaju – nova praksa i novo mišljenje kolektivne emancipacije. 02 Možemo čak navesti i primjere: Francuska revolucija između 1792. i 1794.; narodni rat u Kini između 1927. i 1949.; boljševizam u Rusiji između 1902. i 1917.; i, na nesreću Observera, iako mu se vjerovatno ne bi svidjeli ni moji drugi primjeri, Velika proleterska kulturna revolucija, u svakom slučaju između 1965. i 1968. Zapravo, gledano formalno, odnosno filozofski, riječ je o proceduri istine u onom smislu koji toj riječi pridajem još od Bitka i događaja. Još ću se vratiti na to. Ono što možemo odmah primijetiti jeste da svaka procedura istine propisuje Subjekt te istine, Subjekt koji čak i u empirijskom smislu nije svodiv na pojedinca.
Nadalje, o povijesnoj sastavnici. Kao što pokazuje prethodno datiranje, procedura istine pod lokalnim je oblikom – koji ima prostorne, vremenske i antropološke oslonce – upisana u opći razvoj Čovječanstva. Epiteti poput "francuska" ili "kineska" empirijski su pokazatelji ove lokalizacije. Oni razjašnjavaju zašto Sylvain Lazarus (cf. bilješka 2.) govori o "povijesnim načinima politike", a ne samo o "načinima politike". Postoji, u biti, i povijesna dimenzija istine, premda je istina u krajnjoj liniji univerzalna (u smislu koji, na primjer, pridajem toj riječi u svojoj Etici ili u djelu Sveti Pavao, ili utemeljenje univerzalizma), odnosno vječna (kao što preferiram reći u Logikama svjetova ili u Drugom manifestu za filozofiju). Vidjet ćemo, posebice, da unutar određenog tipa istine (političke, ali također i ljubavne, umjetničke ili znanstvene) njeno povijesno upisivanje uključuje odnose među različitim istinama, istinama smještenim na različitim mjestima općeg ljudskog vremena. To znači da postoje retroaktivni učinci koje jedna istina iziskuje spram drugih istina koje su stvorene prije nje. Sve to zahtijeva transvremensku raspoloživost istina.
