Ja sam stalno ponavljala, jer je meni bilo vrlo važno da njima utuvim da su one izdajnici. Da ih nateram da misle na tu svoju izdaju. Zbog toga sam im stalno ponavljala: vi ste izdajnici Partije, vi ste Partiju izdale, vi ste je izdale kad joj je najteže bilo, vi ste Partiju izdale onda kad je trebalo da joj pomognete (Simić i Trifunović 1990:229; iskaz upraviteljice Marije Zelić).
Kad je 1948. godine jugoslavenska revolucija počela jesti svoju djecu nije poštedjela kćeri, sestre, supruge i majke zatočenih "kontrarevolucionara" te je time zatrla samu ideju revolucije idućih nekoliko generacija. Ova kratka totalitarna epizoda represivne destaljinizacije (1948.-1953./56.), nakon raskola Tito-Staljin, u maniri boljševičkog "administriranja" unutarpartijskih sukoba za koje nije predviđen građanski sudski postupak, nikad nije dobila svoj kaznenopravni epilog, a njezine žrtve političku rehabilitaciju. Umjesto velikih montiranih procesa tog doba – kakve nalazimo u Pragu, Budimpešti i Bukureštu – u kućnim pritvorima i istražnim zatvorima Udbe odigravaju se zakulisni, palanački kafkijanski procesi u kojima se prepliću žestina predratnih frakcionaških partijskih obračuna, bešćutnost karijerizma i osobni animoziteti s rodovskim mentalitetom, ratnim traumama, antifeminizmom, šovinizmom, pa čak i antisemitizmom. Umjesto naizgled jednostavne podjele na one koji su podržali Tita i one koji su optirali za Staljina, zamašnjak partijskog "stroja odlučivanja i razlučivanja" nastavit će s proizvodnjom "narodnih neprijatelja" kojima treba predočiti "u čemu se sastoje, za njih nevidljivi, prijestupi" (Beganović 2007:274). Na taj će način ovaj unutarpartijski obračun uspostaviti biopolitički temelj nove političke zajednice prema kojem suverena moć (a ne državljanska pravila i ustav) određuje kriterije uključenja i isključenja u komunističku "rajsku obitelj", a time i opseg političkih sloboda (usp. Agamben, 2006:160). Tvrdnju slovenskog etnologa Božidara Jezernika da Goli otok leži u samim temeljima Titove Jugoslavije: "Dok se o njemu šutjelo, bio je tvrdi kamen na kojem je počivala država. Kad se počelo o njemu govoriti i država se počela raspadati" (1994:686), možemo nadopuniti i reći da tek prekidom traumatskog pakta šutnje golootočkih zatočenica dobivamo potpunu sliku režima čija je biopolitička realnost započinjala "tamo gdje zavrJambreš ić K irin, Ren ata Izdajice su uvijek ženskog roda: političke zatvorenice u arhipelagu Golišava država i njezina terminologija" (Bosanac, 2005:267).
Činjenica da je gotovo polovica zatočenika na Golom otoku01 pripadala staroj "boljševičkoj gardi", španjolskim borcima, istaknutim komunistima s iskustvom zatvora i (nacističkih i staljinističkih) logora, značila je da autohtoni jugoslavenski kazamat mora postići nemoguće – ocrniti "revolucionarne svece", slomiti nesalomljive, one koji milost ne traže niti ju daju, one koji dijele ista uvjerenja sa svojim "preodgajateljima". Umjesto prijekih sudova i masovnih likvidacija namijenjenih kvislinzima i poraženim ratnim neprijateljima, jugoslavenski je represivni aparat iznova posegnuo za shemom izdaje (Nancy, 2004:8), za purifikacijom partijskog kadra i prividom (pravne procedure i prosvjetiteljske ortopedagogije) da bi zadovoljio svoju "strast za realnim" (Badiou, 2008:55).02 Takozvanim političkim delinkventima oduzeta je budućnost, ali i uporište realnog u prošlosti pa je najteži dio kazne bilo ništenje vlastite biografije, preispisivanje uzorne (revolucionarne) biografije kao automortografije kojom upravlja strategija zaborava03, to jest gubitak prava na svjedočenje. Nemogućnost artikulacije vlastite životne priče (izvan zadanog ideološkog modela) poništava osnovnu ideju komunističke emancipacije prema kojoj će "potlačeni ljudi, proleteri, prvi put početi upravljati vlastitim vremenom" (Badiou, 2008:122). Poena insularis (koju pučka imaginacija vidi kao heterotopiju devijacije i užitka i cinički naziva Bahami, Titovi Havaji), ukida teleološki pojam vremena. Bivšim internircima iskustvo otoka oduzet će kako herojsku povijest tako i svaku nadu da će njihove "besmislene" patnje dobiti smisao u dominantnom režimu istine.
