Kapitalizam, epizoda u povijesti Princip beskrajne akumulacije koji definira kapitalizam istoznačan je s eksponencijalnim rastom, a ovaj, poput raka, vodi u smrt. John Stuart Mill, koji je to prepoznao, zamišljao je da će neko "stacionarno stanje stvari" dovesti do kraja tog iracionalnog procesa. John Maynard Keynes dijelio je taj optimizam Razuma. Nijedan od njih, međutim, nije bio adekvatno opremljen da shvati kako bi nužno nadilaženje kapitalizma trebalo biti ostvareno. Nasuprot tome, shvativši značaj tada nove klasne borbe, Marx je bio sposoban zamisliti opoziv moći kapitalističke klase, koja je danas koncentrirana u rukama vladajuće oligarhije.
Akumulacija, koja je istoznačna s pauperizacijom, daje objektivni okvir za borbu protiv kapitalizma. Ali akumulacija se prvenstveno izražava kroz rastući kontrast između obilja društava u centru svjetskoga sustava koja profitiraju od imperijalističke rente, i bijede društava podčinjenih periferija. Ovaj konflikt tako postaje središnja os alternative između "socijalizma i barbarstva".
Povijesno je "realno postojeći" kapitalizam povezan sa sukcesijom oblika akumulacije kroz razvlaštenje, ne samo na svome početku ("prvobitna akumulacija") nego na svakom stupnju razvoja kapitalističkog sustava. Jednom istinski uspostavljen, ovaj "atlantski" kapitalizam težio je osvojiti svijet, preoblikovao ga je na osnovi permanentnog razvlaštenja osvojenih regija koje su u toku tog procesa postale dominiranim periferijama sustava.
Ova "pobjednička" globalizacija pokazala se nesposobnom nametnuti se u održivom obliku. Svega pola stoljeća nakon svoga trijumfa (za koji se činilo da inaugurira "kraj povijesti"), ovaj model doveden je u pitanje revolucijom ruske semi-periferije i (pobjedničkim) pokretima oslobođenja u Aziji i Africi, koji zajedno čine povijest dvadesetog stoljeća – prvi val borbi za emancipaciju radnikâ i narodâ.
Akumulacija kroz razvlaštenje nastavlja se pred našim očima u kasnom modernom kapitalizmu suvremenih "oligopola". U centru, monopolitičke rente – čiji su korisnici oligopolističke plutokracije – istoznačne su s razvlaštenjem cjelokupne produktivne baze društva. Na periferiji, pauperizirajuće razvlaštenje manifestira se u eksproprijaciji seljaka i pljački prirodnih resursa regija o kojima je riječ. Obje prakse predstavljaju esencijalne stubove strategija ekspanzije kasnog kapitalizma "oligopola".
