Prihvatio sam ljubaznu molbu Dore Baras i Nikole Devčića da Subversive Film Festival, povodom programa posvećenog kinematografijama u Jugoslaviji od 1955. do 1990. za koji sam zamoljen da budem selektor, objavi talijanski prijevod ovoga eseja o cjelokupnoj povijesti filma na tim teritorijima, pod naslovom Europa: nacionalne kinematografije (L’Europa: Le cinematografie nazionali), napisanog prije deset godina i objavljenog u III. svesku (u 2 toma) Povijesti svjetskog filma (Storia del cinema mondiale) čiji je urednik Gian Piero Brunetta, Einaudi, Torino 2000.
Zbog povijesno-enciklopedijskog karaktera teksta, esej je tamo jednostavno naslovljen Jugoslavenski film (Cinema jugoslavo). Promjena naslova i dodatak ove napomene jedine su izmjene koje ovdje unosimo. Također sam inzistirao na tome da tekst bude preveden u cijelosti unatoč tome što Subversive Film Festival donosi mnogo suženiju kronologiju; no činilo mi se da je sinteza koju sam ovdje pokušao učiniti i za to razdoblje povezana s cjelokupnom rekonstrukcijom. Riječ je, ponavljam, o sintezi, no nadam se vrlo iscrpnoj, unatoč tome (pozivam se ovdje na fusnotu br. 3 u tekstu) što je ona samo dio, work in progress, ostalih mojih inicijativa i drugih tekstova; unatoč tome što je posljednja bibliografska fusnota uredničkim izborom svedena na nužno; te naposlijetku, unatoč tome što o razdoblju nakon 1990. mnoge stvari treba ne samo ažurirati nego i precizirati (te stoga upućujem na moj izvorni uvodni tekst u katalogu Subversive Film Festivala). Fusnota br. 3 točno precizira kako se u eseju htjelo dati sintezu prethodnih istraživanja, ali istodobno i proširiti rasprave iz pregleda koje sam priredio za Alpe Adria Cinema i Venecijanski Biennale, inicijative koje su najprije željele upotpuniti sliku o balkanskom i srednjoeuropskom prostoru (pregled rumunjskog filma za AAC, retrospektiva Andrzeja Munka u Veneciji i retrospektiva Stavrosa Tornesa na Torino Film Festivalu) te konačno utemeljenje festivala Tisuću očiju (I mille occhi) koji već devet godina vodim u Trstu, a koji prelazi zemljopisne granice i ličnosti razdvojene retrospektivama.
Ponovno čitajući esej danas smatram da se mnogo toga može dodati ili precizirati, ali da opći palimpsest i dalje može ostati valjan. Među "dodacima" koje sam već napisao želio bih ukazati na natuknice koje potpisujem u Rječniku redatelja svjetskog filma (Dizionario dei registi del cinema mondiale), dopuni u 3 sveska spomenute Povijesti, objavljenom između 2005. i 2006. Želim ih ovdje navesti jer mi se čini da je riječ o važnom popisu, bilo zbog toga što pokazuje kako je minuli rad doveo do značajnog uključivanja istih u internacionalni leksikon, bilo zato što pokazuje kako je teško afirmirati važnost drugih, itekako zaslužnih, imena. Osim natuknica o drugim redateljima različitih nacionalnosti, pisao sam o Babaji, Babiču, Baueru, Bulajiću, Čapu, Đorđeviću, Draškoviću, Goliku, Hladniku, Kristlu, Makavejevu, Mančevskom, Matiću, Mimici, Pavloviću, Petroviću, Štiglicu i Vukotiću. Imajući na umu da su natuknice o Klopčiču, Kusturici i Paskaljeviću priredili drugi suradnici na Rječniku, zajednička slika uključenih redatelja ima, bez daljnjega, mnogo neopravdanih praznina, od Manakija do Marjanovića, od Nanovića do Živanovića, od Žilnika do Čengića, od Grlića do mnogih drugih. Želio bih da ovaj moj esej uspije pokazati važnost velikog broja sineasta, osobito onog "pokera aseva" koji je nepravedno ostao osuđen na marginalizaciju i poraz: Popovića, Antića, Kozomare i Martinca.
