Uvod: postjugoslavenska teorijsko-ideološka konjuktura
U postjugoslavenskom kontekstu ne govori se dovoljno o socijalističkoj Jugoslaviji, a kada i jest predmet rasprave temu nam serviraju razni stručnjaci čija je odlika formuliranje floskula. Politolozi, kulturolozi, povjesničari i novinari nerijetko skrenu u diskurz totalitarizma, Jugoslaviju predstavljaju kao propali eksperiment, umjetno održavanu tamnicu naroda koja je opstajala samo pod čvrstom rukom Tita. S druge strane imamo jugonostalgiju koja isto tako reducira kompleksnost povijesnih procesa. Pored "studija" o jugoslavenskom totalitarizmu nalazimo još dvije interpretacije o specifičnosti toga razdoblja. Prvo čitanje pokušava realno postojeće socijalizme izjednačiti s državnim kapitalizmom gdje Komunistička partija igra ključnu ulogu u vođenju cjelokupnog društva. Osnovna formula je: totalitarna vlast Partije i državni kapitalizam unutarnje su povezani. To znači da jugoslavenski socijalizam i ostali socijalizmi ne donose u povijest nikakav novum, osim možda planske privrede i političkih ekscesa. Na drugoj strani spektra nalazimo tadašnje ideologe samoupravnog socijalizma, koji su doduše govorili o specifičnosti socijalističkih samoupravnih odnosa, istodobno već razglašavajući kraj klasne borbe i početak komunizma. Prva interpretacija zamagljuje razliku između socijalizma i komunizma, dok su samoupravni ideolozi žurili ukidati razliku između socijalizma i komunizma. Objema je zajednička slijepa pjega iz koje misle socijalizam samo u okviru kapitalizma odnosno komunizma. Budućnost je već unaprijed odlučena. Tako te dvije pozicije isključuju transformativnost politike, ono što se odnosi na Realno, na "još-ne-postojeće". Ta ideološka gesta, koja se zasniva na samoispunjavajućem proročanstvu, sprečava ih da misle "socijalističku društvenu formaciju". Pomoću svoje teoretske operacije reduciraju kompleksnost društvenih odnosa i neutraliziraju klasne konflikte toga razdoblja.
U našem prilogu odgovaramo na pitanja o tome što je bilo specifično u jugoslavenskom samoupravnom socijalizmu i zašto je danas to istraživanje zanimljivo, kako za razumijevanje kasnog kapitalizma, tako i politike prijeloma. Zauzet ćemo drugačije polazište koje se temelji na Althusserovoj formuli: socijalizam = kapitalizam + komunizam. Analizu će sačinjavati dvije etape: u prvom koraku ukratko ćemo predstaviti politički prijelom, što nova Jugoslavija donosi u svijet te kako transformira društvene odnose, a u drugom ćemo opširnije ukazati na ekonomska proturječja i ideologeme samoupravnog socijalizma koji doprinose iscrpljenju revolucionarnog događaja Jugoslavije. Tako je već unutar socijalizma, u pretpostavljenom putu prema komunizmu, došlo do tranzicije u kapitalizam. Pored teze o kapitalističkoj restauraciji, ukazat ćemo na dijalektičku vezu između socijalističkih ekonomija i svjetskog kapitalističkog sistema. Tranzicija je bila, naravno, kompleksan proces. Socijalističke formacije tako su od samog početka sadržavale elemente za reprodukciju kapitalizma: buržoasko pravo i država (ideološki aparati države), robni odnosi, najamni rad, novac. Usprkos tome one su pomoću raznih eksperimenata, različitih načina organiziranja, stvarale uvjete za nastanak komunizma. Naš model tranzicije razlikuje se, dakle, od dominantnog koji krase progresivna i linearna koncepcija vremena, u koje je svagda već upisan određeni cilj (tržište i demokracija), pa sve procese mjeri kroz tu perspektivu. Suprotno tome, treba afirmirati Marxovu lekciju koja glasi da se povijesni procesi odvijaju na proturječan način jer je vrijeme nehomogeno, te postoje mogućnosti regresija, otklona, zgušnjavanja, premještanja i tendencija.
Ključne zakonitosti povijesnih procesa mislimo pomoću koncepata strukturne uzročnosti i nejednakog razvoja. Nejednak razvoj manifestira se u proturječnim, ponekad i iznenađujućim pokretima koje ćemo u našem slučaju nazvati postfordističkom tendencijom. U prilogu ćemo ocrtati puteve mišljenja postfordističke tendencije, tendencije kasnog kapitalizma unutar samoupravnog socijalizma.
