Smatra se da je Karl Marx, osim što je bio teoretičar i borac, bio izvrstan promatrač Zeitgeschehena, svoga vlastitoga doba, uvelike nalik Tocquevilleu ili Taineu. Malo je rečeno o širim dimenzijama djela kao što su Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea ili Građanski rat u Francuskoj. Ovdjemi nije cilj, naravno, egzegeza onoga što se, podcjenjivački, naziva njegovim novinarstvom.
Želio bih, dakle, reći nekoliko riječi o onome što bismo trebali nazvati – uz svu nužnu skromnost – marksovskim stilom političke analize. Bilo je iznimnih praktičara toga žanra od Kautskog do današnjih dana, ali njihovo djelo nije uživalo trajnu kritičku pažnju koju su filozofija i ekonomija imali u marksističkoj tradiciji.
Marxovo se političko gledište obično shvaća kao engagé, i premda se ne može sumnjati u njegovu predanost proletarijatu kao empirijskoj skupini i kao političkoj stranci u nastajanju, njegov stav nije isključivo ili čak uglavnom ogorčenje nepravdom koja je zatekla radnike i napaćene – što je uobičajeno stanje duha na ljevici – već potraga za znakovima.
To je potraga za znakovima revolucije, ali ni u kom slučaju u smislu traženja kobnih znakova (procesi u društvu koji ukazuju na unaprijed zadani cilj?), naprotiv, to je potraga za znakovima revolucije koja ionako teče, iza leđa ljudi, revolucije prikrivene samom naravi kapitalizma u kojoj je sve bitno skriveno.
Jedan je od glavnih ciljeva revolucionarne politike da se očiglednim učini sve što je skriveno iza fasade kapitalizma, sustav koji nije ni blizu tome da bude očigledan. Problemi koji su se trebali iznijeti u fazi proizvodnje pojavljuju se kao problemi potrošnje, optjecaja ili raspodjele/preraspodjele. S druge strane, pravosuđe i vlada koje uobičajena, tj. moralistička, socijalistička kritika prikazuje kao prijevaru pokazat će se zapravo kao utjelovljenje slobode i jednakosti, pri čemu se stvarnost eksploatacije i ugnjetavanja savršeno podudara s juridičkom formom koja ni u kom slučaju nije tek popratna pojava.
To je pojavljivanje stvarno: državno uređenje i ideologija (kao motivacija za djelovanje) dovoljno su stvarni. Cijene, ušteđevine, ulaganja, tržišta koja se šire i smanjuju, predstavljaju stvarnost. Etničke prevlasti, kulturne prakse, seksualne navike stvarni su izvori ponosa, tuge, stvaralačkog nadahnuća, mržnje i uništavanja. Sloboda udruživanja, jednakost pred zakonom, opće glasačko pravo, odvajanje (državnih) crkava od države nisu samo sredstva da se ugnjetavane navede na krivi put i da ih se privoli na poslušnost: to su rezultati golemih borba i njihove stvarnosti – i u umovima ljudi i u konkretnim državnim praksama poduprtim "legitimnom" prisilom i profesionalnim aparatom koji ih provodi – definiraju društveni život drukčiji od onih društava koja ih nemaju.
