Istaknuta karakteristika francuske misli i srodnih marksističkih misli od 1950-ih bio je pokušaj da se marksizam dopuni adekvatnijom ontologijom od one koju nalazimo u Marxovim i Englesovim djelima. Pokušaj je obilježen potragom za nereduktivnim materijalizmom, djelomično iz razloga što se kontinentalna misao želi razlikovati od uočene sklonosti analitičke filozofije ka znanstvenosti. Reduktivni materijalizam zamišlja materiju atomistički, mehanički, pasivno i inertno, te pokušava prokazati smislenu akciju i voljni odabir kao iluzije. Nereduktivni materijalizam zamišlja materiju koja ima mogućnost povremeno stvoriti subjektivitet i smisao zato jer je materija poprište pojavljivanja spontanih i nepredvidivih energija. Budući da je povijest materijalizma uglavnom povijest redukcionizma, s iznimkama stoika, Spinoze i Nietzschea, potraga za neredukcionističkom verzijom prisiljena je posuđivati iz platoničko-aristotelovskih, idealističkih, pa čak i teoloških tradicija kako bi se razvila dostatno obogaćenu verziju materijalnih procesa. (stoici, Spinoza i Nietzsche također su radili takve problematične posudbe) Takva potraga čini se nužnom i opravdanom: iako postoji britanska tradicija reduktivnog materijalističkog marksizma, teško je to pomiriti s Marxovim apsolutnim vrednovanjem subjekata koji slobodno postižu puni produktivni i izražajni potencijal. Niti se jednostavno može izostaviti ontologija kako bi se koncentriralo na praksu: marksizam, a isto tako i svaki socijalizam, zahtijeva pojam ljudske prirode i ulogu ljudskog roda u svemiru; u suprotnom nije jasno zbog čega bi u ovom trenutku nešto nedostajalo, a što je potrebno emancipirati, niti iz kojeg razloga bi mogli pretpostaviti da živimo u realnosti gdje je takva emancipacija moguća.
Mora li takva ontologija zbilja biti materijalistička? Da, budući da socijalizam vidi zemaljsku pravdu kao suštinski usmjerenu ka raspodjeli materijalnih dobara. Da i zato što je marksizam u pravu kada vidi kompletno ljudsko znanje kao neraskidivo vezano za ljudsko poimanje pravde, i kao takvo, neodjeljivo od povijesno stvorenih modela proizvodnje i razmjene.
Takva povezanost poimanja istine s poimanjem dobrote već je ranije shvaćena u katoličkoj teologiji u pojmovima "konvertibilnosti" takvih "transcendentnih" koncepata. Poveznica između marksističkog historizma i katoličke metafizike može se osigurati iz aksioma Giambattiste Vicoa, katoličkog mislioca 18. stoljeća, koji tvrdi (u punoj verziji) da se transcendentalije verum i bonum također konvertiraju s novim transcendentalnim, factumom, što znači povijesnim i čak vječno "konstruiranim". (Marx je citirao, ali slabo razumio Vica.) Puno kasnije, pojavom Marxa, pravoslavni teolog, socijalist i ponekad marksistički ekonomist Sergei Bulgakov ustvrdio je slično: kršćanski Istok propustio je uključiti kolektivni proces povijesne konstrukcije u proces "pobožanstvenje" (termin kojim pravoslavni opisuju "spasenje"), dok je Zapad krivo protumačio taj proces kao sekularni, i s obzirom na transcendentalno-nepovezan rad suštinski ljudske volje, a ne kao zajednički rad s Bogom koji kroz ostvarenje samog sebe (umjetnost i rad) traži smjernost ka dobrome i viziju istine. Za Bulgakova iz tog slijedi da su ljudsko znanje i vrlina potpuno ekonomska pitanja koje kolektiv sadrži u ritmovima i raspodjeli razmjene i proizvodnje.
