UU: Kako biste najopćenitije definirali najznačajnije društvene i političke procese vezane uz raspad Jugoslavije? Koje su, iz vašega gledišta, bile definirajuće društveno-povijesne tendencije osamdesetih?
RM: Kada govorimo o raspadu Jugoslavije ili, radije bih rekao, uništenju Jugoslavije, trebamo uzeti u obzir barem jedno: procese koji su se odvijali desetljeće prije toga. Zbog toga je situacija u osamdesetima možda ključna za raspad. Sad, situacija je bila vrlo složena i ja pojednostavljujem kad kažem da se može opisati kroz dvije strane, dvije proturječne strane. Na jednoj je strani bila galopirajuća inflacija, bilo je zaista grozno, ljudi su odmah nakon dobivanja plaću mijenjali u njemačke marke jer je to bio jedini način da vrijednost preživi do kraja mjeseca. Postojao je porast društvenih sukoba. Dogodilo se nekoliko spektakularnih štrajkova, posebno rudarski štrajk u Labinu, u rudniku Raša u Istri koji se nije moglo razriješiti kao prije kad bi država, općina i republika platili radnicima i smirili ih. Ovdje je to zapravo bio klasni sukob s općinskom i kasnije republičkom birokracijom. Zatim je postojao porast u napetosti i represiji intelektualnih struja, osobito beogradskom suđenju 1984., 1985., protiv ljudi koji su organizirali Slobodno sveučilište i koji su većinom bili šezdesetosmaši. Tu je represiju organizirao slovenski federalni ministar unutarnjih poslova Stane Dolanc. I naravno, postojao je veliki gubitak prestiža federalne vlade povezan s nizom skandala, korupcijom, lošom administracijom itd. Opet se dogodio porast sukoba s vojskom koja je počela igrati političku ulogu jer je bila jedina federalna institucija koja nije bila pod ozbiljnim pitanjem. Grupe novinara i mladih ljudi držale su debatu o prigovoru savjesti. Tako imamo dramatičnu sliku drastičnih procesa i vrlo loše gospodarske situacije. Zapravo je kriza svjetskog kapitalističkog sustava nadolazila u periferiju. Ono što se u sedamdesetima događalo u jezgri, u središtu kapitalističkog sustava tijekom osamdesetih došlo je na periferiju sovjetskog bloka. To je bila dezintegracija socijalne države. A kompleks partijske države počeo je gubiti legitimitet jer nije mogao održati obećanje o društvenoj solidarnosti i perifernoj socijalnoj državi. Dakle to je bila jedna strana. S druge strane, postojala je nevjerojatna kreativnost u kulturnim poljima, osobito u subkulturama. Bio je tu drugi val rock kulture koji je bio lokalni pokret, bilo je dobrih sastava koji su rasli po gradićima po cijeloj Jugoslaviji, ne samo u središtu, bio je tu punk rock sa snažnom društvenom komponentom, bio je anarhičan, ali i komunitaran nasuprot službenoj doktrini. Bilo je snažnih umjetničkih pokreta koji su se počeli razvijati krajem sedamdesetih poput feminističkog pokreta, pacifističkog pokreta, ekološkog pokreta, gej-lezbijskog oslobođenja i sličnih. Dakle sve te nove pojave, subkulture, društveni pokreti, teorijske produkcije bile su po prirodi federalne. Nijedna od njih nije bila dovoljno snažna u vlastitoj republici gdje je započeta i pokrenuta. Jugoslavija je bila tržište za rock skupine, teorija se nije mogla razvijati samo u Ljubljani i eventualno Mariboru. Trebao se voditi dijalog s kolegama iz Zagreba, Beograda ili Sarajeva. Tako da ta čitava druga strana, kad se sad pogleda unatrag, nevjerojatno je koliko je bila živa i ozbiljna i visokokvalitetna, bila jugoslavenska i nije se mogla zatvoriti u pojedine republike.
Tako imamo napetost između procesa koji su počeli dezintegrirati federativnu socijalističku Jugoslaviju s jedne strane, a s druge strane nove pokrete, nove procese, nove aktivnosti koje su proizvodile formulacije onoga što je jugoslavenska federacija zapravo mogla biti i pokazivale svoje kreativne i produktivne mogućnosti.
