Sadašnja duboka ekonomska kriza samo je iznijela na površinu neke permanentne kapitalističke trendove, uvelike prikrivane u prijašnjim desetljećima. Podosta je smrtnih grijeha koji bi se mogli položiti pred vrata kapitalizma. Ukazat ću na one koje smatram najvažnijima. Kapitalistički način proizvodnje uvijek se presudno oblikuje nepomirljivim sukobom između kapitalističkog poriva za profitom i potrebom radnih ljudi za pristojnim ljudskim životom. Taj je poriv bio donekle suzbijen strahom od pobune poslije Oktobarske revolucije i Velike depresije, koji je doveo do skromne, ali stvarne "sigurne donje granice primanja" odobrene srednjoj i radničkoj klasi, uvelike nauštrb globalnoga "Juga" i prirodnog okoliša. Sa slabljenjem bilo kakvih dosljednih radikalnih obzora, kapitalističke su se korporacije negdje od sredine 1970-ih upustile u ofenzivu velikih razmjera kako bi oborile nadnice po jedinici proizvodnje i povećale profite od velikih do čudovišnih. Pod sloganima o slobodnoj trgovini i globalizaciji, bogataši su pomoću vodećih svjetskih država i "krovnih" organizacija međunarodnog kapitalizma (GATT-a, zatim WTO-a, MMF-a i Svjetske banke) organizirali niz radikalnih intervencija kako bi svoja bogatstva neograničeno uvećali, umnogostručujući pritom siromašne u svojim zemljama, lišavajući srednju klasu blagostanja zasnovanog na stabilnom zaposlenju i povećavajući razliku u prihodu između bogatih i siromašnih zemalja s 10:1 na 90:1. Stvorena je ogromna klasa kronično siromašnih koji su politički neutralizirani izazivanjem straha od još siromašnijih useljenika. Napuhano tržište nekretnina koje sada puca posljedica je tog klasnog ratovanja odozgora: ogroman broj ljudi na Sjeveru ne samo da je morao raditi više i iscrpiti svoje ušteđevine već je morao i založiti svoje domove i druga ulaganja – ukupan iznos duga u SAD-u procijenjen je na 48 bilijuna američkih dolara.(Murphy, Turner, Magnus)
Naspram nekoliko tisuća milijardera, danas se vjerojatno oko 3 milijarde ljudi bori za preživljavanje, propadajući brzo, dok više od polovice njih živi u krajnjoj bijedi, umirući više-manje brzo od gladi i popratnih bolesti (Pogge); tako da se stotinu milijuna mrtvih i nekoliko stotina milijuna drugih žrtava ratovanja u 20. stoljeću u usporedbi s tim čine bijedno malim (iako njihova strava i patnje to nisu). Izračunato je da je svaki porast nezaposlenosti za 1% u SAD-u povezan s 37 000 smrti (od kojih je 650 ubojstava) i s dodatnih 4000 oboljelih u bolnicama za mentalne bolesnike, premda je skriveni psihički danak sigurno veći. Ekonomski "rast" donosi korist samo najbogatijima, nauštrb svih drugih, posebno siromašnih i nemoćnih iz ove i budućih generacija.(Ayers, Rogers, Barnet i Cavanagh)
Svrha kapitalističke ekonomije, profit, za sobom povlači masovno umiranje i nesreću. On milijarde ljudi, sve izuzev možda 2%-5% onih iz višega sloja u svijetu, vodi prema kraćim i bolnijim životima koje nagriza napetost, neizvjesnost, neimaština i često očaj. Tehnoznanosti su konačno mogle stvoriti nastanjivi svijet; no kada njima dominira profit, one omogućuju ogromne količine pretencioznih roba ne obazirući se na kvalitetu ili trajanje života. Siromašni bi uistinu mogli zapjevati "Imam obilje ničega, / I ništa je obilje za mene" (braća Gershwin). Na sustavnu, dugotrajnu eksploataciju koju vrši kapitalistička vladavina nadodani su otežavajući čimbenici: učinak pucanja spekulativnih zaduženja, nedavno veliko povećanje cijena prehrambenih proizvoda u svijetu – taj bi se popis mogao nastaviti. Stotine milijuna najsiromašnijih i onih na rubu počeli su se uključivati u "pobune gladnih", u Kini, južnoj Aziji, zapadnoj Africi i nekim islamskim zemljama ali i u istočnoj Europi. Čudo je što se nisu dogodili još brojnije i snažnije pobune: ali nema jamstava.
