Rad, politika i socijalizam

Politika bez ekonomije i ekonomija bez politike

"Vrijeme je za novi istraživački projekt. Naša tema je: rad i politika." Citirani početak poziva k ponovnoj tematizaciji odnosa između rada i politike, kojime je poznati talijanski teoretičar i jedan od najvažnijih članova operacionističke ili autonomističke (neo)marksističke škole Mario Tronti intervenirao u rasprave o aktualnoj ekonomskoj i financijskoj krizi,01 ne bi li mogao, posebno u zemljama takozvane tranzicije, odnosno postsocijalizma, biti aktualniji. Ako kao znakove ili pokazatelje ekonomske krize uzmemo padanje BDP-a, realnih plaća, produktivnosti i stupnja zaposlenosti, onda postsocijalistička tranzicija nije ništa drugo doli permanentna ekonomska kriza. Sve zemlje nastale iz nekadašnje SFRJ (Slovenija je donekle izniman slučaj zbog programa gradualne, tj. postupne i regulirane privatizacije koji je spriječio najgore i najkriminalnije ekscese, znakovite za proces privatizacije u drugim zemljama nastalima iz Jugoslavije; iako, u posljednjih 5-6 godina, nakon ulaska u EU, fleksibilizacijom tržista radne snage i drugim mjerama za povećanje konkurentnosti gospodarstva, kako su određene Lisabonskom strategijom, naveliko kompenzira negativne socijalne i ekonomske pojave koje je propustila gradualnom privatizacijom) nabrojane pokazatelje proživljavaju već skoro dvadeset godina.

Unatoč tome, rasprava o radu i politici na tim prostorima i u tim zemljama tek počinje, i to još na rubu političkog prostora, aktivističkim radom autonomističkih i drugih vandržavnih i vansindikalnih ljevičarskih kolektiva, raspravama na okupiranim fakultetima i predavanjima u okviru alternativnih obrazovnih institucija. Ponovna tematizacija odnosa između rada i politike događa se izvan i protiv državnog političkog i akademskog ekonomskog "establishmenta", a u istraživanje, akcije i teorijsku produkciju na tom području uključene su najmarginaliziranije i najviše eksploatirane grupe stanovništva – mladi intelektualni i kulturni radnici koji preživljavaju kao nomadski najamni radnici za mizerne honorare; migrantski građevinski radnici koji rade bez ili s nesređenim papirima u nereguliranom privatnom sektoru bez ikakve socijalne zaštite, u kriminalnim radnim uvjetima i prepušteni (ne)milosti poslodavaca; i nezaposleni bivši industrijski radnici ili oni koji se u rijetkim još postojećim tvornicama bore da očuvaju posao i plaće koje bi im omogućile preživljavanje s minimumom ljudskog dostojanstva. S druge strane, država odluke o ekonomskoj i radnoj politici prepušta akademskim ekspertima ili naprosto sluša naredbe EU-a i međunarodnih ekonomskih i financijskih organizacija, sindikati umjesto politizacije pitanja rada vode socijalni dijalog, a etablirani akademski ekonomisti mašu teško razumljivim matematičkim modelima koji tobože predstavljaju objektivno najefikasnija i optimalna ekonomska rješenja koja su tobože stručna i neomrljana ideologijom ili politikom (znakovita je izjava slovenskoga novog – čitaj neoliberalnog – ekonomista Jožeta P. Damijana: "U našim istraživanjima nema ideologije").