“Vjera koju naviše volim, reče Bog, je ljubav.” (Péguy, 2001:1)
“Vjerujem da sam se revoluciji posvetio iz ljubavi prema bližnjemu.” (Torres,1976:102)
Badiouovski rečeno, potreban je događaj, koji u našem slučaju započinje razgovorom, po mogućnosti javnim dijalogom unutar nekog simboličkog prostora. Potrebni su nam ljudi koji su simbolički predstavnici dva suprotstavljena diskursa, koji su spremni javno braniti svoje respektabilne pozicije i izložiti se nemilosrdnom sudu kritike.
Takav razgovor bio je vođen u jednom potpuno lokalnom jugoslavenskom kontekstu davne 1967. u Zagrebu, između filozofa, uvjerenog ljevičara Branka Bošnjaka i isusovca Mije Škvorca. Bila je to heterogena uvertira u šezdeset osmu. Obojica ugledni i poznati profesori, ideološki potpuno suprotstavljeni. Bio je to razgovor koji je na jedan specifičan način anticipirao 1968. u jednoj lokalnoj verziji. Na tribini je bilo danas nezamislivih 2500 ljudi. Pomalo pretenciozno, možemo ustvrditi da je to bio zimski uvod u hrvatsko proljeće. Cijeli dijalog odigravao se u političkom prostoru koji je bio uokviren referentnim poljem socijalističkog habitusa u kojem je dominirala takozvana praxis filozofija. Bošnjak je u takvom prostoru bio u povlaštenijoj poziciji. Povlaštenost možemo usporediti s utakmicom na domaćem terenu.
Bošnjak, kao što ćemo pokušati pokazati, tu prednost nije želio zlouporabiti u svoju korist. Bošnjak je maksimalno uvažavao svog suprotstavljenog sugovornika kao poštovanog gosta i kolegu, a ne kao nekog ideološkog uljeza. No unatoč svemu Škvorc se nije u potpunosti osjećao lagodno. U tom prostoru socijalističkog samoupravljanja i praxis filozofije u kojem je vladalo bratstvo i jedinstvo, isusovac svoje izlaganje započinje stihovima Paul Verlaina Ko vuka u zboru svetih čut bi bilo mene. Stihovima iz kojih je razvidna Škvorcova nelagoda u kojem je on vuk, okružen zborom svetih. Normalno, Škvorc je dovoljno mudar da stvari preokrene naopako i da svoje slušatelje podsjeti da se pitaju tko je vuk, a tko su sveci.
Ne bi trebali patetično podlegnuti svečarskim reminiscencijama, nego bi trebali podsjetiti na važnost knjižice koja je tiskana nakon spomenutog događaja kao podsjetnik na taj važan susret. Koliko god nam se to danas činilo čudno, ta je knjiga pod naslovom Marksist i kršćanin02 jedna od najvažnijih knjiga poslijeratne jugoslavenske filozofije. Ona je podsjetnik na događaj koji je u ondašnju jugoslavensku javnost doveo dva ideološki suprotstavljena, ali važna diskursa. Premda je riječ o zanemarivom događaju u nekom europskom kontekstu, on je važan kao nedovršen obrazac čiju pedagošku i teopolitičku vrijednost ne možemo precijeniti. U daljnjem nastavku ovog teksta ustrajati ću na tvrdnji da se započeti razgovor nužno mora nastaviti i danas. Namjera mi je da ponudim jedan mogući model nastavka tog dijaloga. No prije toga morao bih ga što vjernije uprizoriti. Bio je to razgovor dvojice neistomišljenika koji su uprizorili jedno zajedničko putovanje socijalizma i teologije za koje smatram da je i danas od presudne važnosti za oba diskursa. Ta dva diskursa u jednom maštovitom obratu mogu ponuditi simbolički i teolopolitički model otpora kapitalističkoj racionalnosti i neoliberalnom teroru. Podsjetimo se ukratko na glavne i prijeporne teme tog događaja, ponovo uzimajući taj mali tekst nalik na katekizam u ruke. U vrijeme kada su se pokazale prve bore na socijalizmu s ljudskim licem.
