Uvod
Mislim da je ovo taj pravi afrički film kakav smo čekali. U sadržaju i u formi. Ok celluloid, ne želimo ga. Snimat ćemo naša digitalna videa, DV-ove, jer nam je to jeftinije, možemo se bolje izraziti, a i priče su tu upravo da ih iznesemo. Afričke, posve naše priče. Pripovijedamo naše priče sada, po prvi put.
– Esosa Kabat Egbon, pisac/producent/istraživač, u: McCall, 2002
Roland Barthes u eseju Mit danas (2000.), temeljnom djelu semiologije slike, tvrdi da slike imaju više od jednog značenja. Proizvodnju sekundarnog ili konotativnog značenja on naziva “mitom” te ilustrira njegove mehanizme na primjeru tada (1955.) aktualne naslovnice časopisa Paris Match. Na naslovnici se ističe fotografija crnog afričkog vojnika koji salutira u uniformi francuske vojske. Barthes tvrdi kako fotografija ne prikazuje samog afričkog vojnika, već slavu francuskog imperijalizma, sposobnost francuske kolonijalne sile da pod jednom zastavom ujedini različite nacije. Mit nije naprosto pomeo dotičnog vojnika. Vojnik je lišen svoje povijesti, “… sjećanja, ne i postojanja” (Barthes, 2000:109), on je prisutan, ali njegova slika služi da bi se ispričala priča i da bi se slavila povijest koja nije njegova. Glavni Barthesov cilj bio je primijeniti sausserovsku semiologiju na vizualni znak. Međutim, ukazao je, posebno gore citiranim primjerom, na ključni paradoks upotrebe slika u zapadnoj kulturi. S obzirom na njihov tehnološki temelj slike snimljene kamerom percipiraju se kao prirodne te, što je još važnije, neutralne, pa ipak one rade u korist onih koji posjeduju i gospodare tehnologijama. Vještinu na razini reprezentacije podržava logika tehnoloških napredaka. Svaku novu tehnologiju bilo je sve teže koristiti i sve skuplje kupiti. Digitalne tehnologije donijele su značajan pomak. Prenosive kamere i kompjuteri s memorijom, software za editiranje i postprodukciju koji se mogu nabaviti za svega nekoliko tisuća eura učinili su vizualni izraz svuda dostupnim. Žene, pederi i lezbijke, stari i mladi, siromašni, ljudi u nekad koloniziranim zemljama te u zemljama sa slabom ili nikakvom kinematografskom tradicijom, svi oni mogu stvarati svoje slike. Nadalje, ove slike ih reprezentiraju na očigledno drugačiji način.
Direktna epistemološka posljedica toga je shvaćanje da su pretpostavljeno neutralne slike dvosmislene i, naravno, pristrane. Jasnoća slike neodvojiva je od intervencije moći. Njena dvosmislenost, čak i kada je dijelom odnosa moći, otvara prostor za kreativnu vizualnu ekspresiju. Za razliku od 20-stoljetnih praksi odbacivanja slika kao dvosmislenih te stoga i nepouzdanih, suvremene kulture počinju istraživati mogućnosti koje njihove dvosmislenosti nude.
Upravo iz ove perspektive želim analizirati nigerijske video-filmske kulture, a posebno bih željela predložiti dva obilježja, oba u vezi s Barthesovim primjerom. Jedno je ideja da – nasuprot konvencionalnoj upotrebi koju predstavlja citirana naslovnica časopisa Paris Match – crni Afrikanci u Nigeriji video filmovima stvaraju slike koje predstavljaju njihovu vlastitu povijest. Njih su stvorili Afrikanci, za afričku publiku i oni imaju specifično afrički sadržaj, tj. bave se specifičnim pitanjima na specifičan način.